In memoriam: Sabahudin Bahtijaragić Cober - posljednji banjalučki boem

 U Örebru u Švedskoj, nakon duže bolesti, preminuo je Cober - Banjalučanin, glumac, recitator i kulturni djelatnik, boem i ljudina, čovjek plemenite duše...

Sabahudin Bahtijaragić Cober je rođen u Banjaluci 1. maja 1949, kao treće dijete Hamdije i Hajrije Bahtijaragić; nadimak Cober je šatrovačka izvedba od majčinog tepanja Bra-co.

Na drugi svijet, iliti na Ahiret, preselio je poslednji banjalučki boem - Sabahudin Bahtijaragić Cober - tiho i iznenada u snu je prestalo da kuca njegovo plemenito srce, 7. decembra 2023. godine. 

Cober je pravi Banjalučanin, tipičnijeg ne može biti: veseljek, dobričina, meraklija, sav tuđi, omiljen u raji, bile su to sočne godine života, bekrijanja i ljubavi; volio pjesmu, svirao gitaru uz Vrbas i Suturliju, u društvima raznim (vino i gitare...)

Djetinjstvo i mladost proveo je u banjalučkim kulturno-umjetničkim društvima i pozorištima, znala ga je cijela Banjaluka; kulturni radom se bavio i u Švedskoj, gdje je bio omiljen među rajom iz BiH.

Cober je u 44. godini života protjeran iz Banjaluke 1993, gdje je i zatvaran u Mali logor: nikada to ne može zaboraviti, kao ranjeni lav, ne mrzi ni one koji su ga protjerali; bez Banjaluke, u mislima i snovima, ne može. Bio je kao "riba na suhom", u svakom razgovoru Banjaluka i dani života, pjesme, druženja sa običnom rajom, najčešće iz kulture i pozorišta, sa glumcima sa "dasaka koje život znače".

Dolaskom u Ljusne (Švedsku) 1993. godine, odmah se uključio u bh. udruženje i vodio između ostalog folklornu i dramsku sekciju. Kasnije je preselio u Örebro, gdje se afirmisao u bh. udruženju Miris, te Udruženju Banjalučana Zelena rijeka, ali i pročuo diljem Švedske. Nema značajnije manifestacije, priredbe ili okupljanja bez Cobera, koji se posebno istakao na gotovo svim (bilo ih je 26) saveznim i regionalnim smotrama kulture. Poseban doprinos Sabahudin Bahtijaragić je dao Savezu Banjalučana u Švedskoj, gdje je bio aktivan i nastupao na svim susretima Banjalučana, ali i šire. Cober je u Švedskoj proveo punih 30 godina - dva života - banjalučki (i u snovima) i švedski.

Ko nije poznavao Cobera, izgubio je jako puno: on je šeret, ljudeskara, čovjek koji je život proveo na "daskama koje život znače" i u kafani, u svako doba dana i noći sa onima koje je neizmjerno volio. Bio je laf, boem iliti bohem, amaterski glumac, ali često bolji od profesionalnih, neumorni recitator, sa glasom koji dopire do srca slušatelja.

Cobera je poznavao poznati banjalučki glumac, Zlatko Feliks Pregl.

- Sabahudin Bahtijaragić Cober se već zarana vezao za folklor i mladalačka druženja u banjalučkom miljeu, uz plesna druženja i pjesme uz Vrbas, sporadično tumarajući od folklora i recitacija do dramskih prikaza. Igrao je folklor u Pelagiću, Veselinu Masleši, Karlu Rojcu i u KUD-u Gornji Šeher, gdje je i započeo svoje amatersko dramsko stvaralaštvo, uz glumca Ibru Demirovića, igrajući u predstavi "Otkako je Banjaluka postala" Rasima Filipovića. U istom tekstu pojavio se on i u dramskoj sekciji tadašnjeg Drugog kvarta (naselje) u društvu profesionalaca Zlatka Štefanca i Envera Džonlića, u režiji Abdulaha Klokića.

Prvi susret sa studentskim dramskim aktivnostima ostvario je u Domu studenata igrajući u predstavi "Ženo, majko i grešnice" koju je od poetskih tekstova sročio i režirao Milorad Berić, kasnije profesionalni reditelj Niškog pozorišta.

Cober se osim folklora vezuje za dramsko stvaralaštvo Masleše, potom KUD-a Karlo Rojc (Radničko pozorište) i na kraju za Studentsko pozorište pri CKUD-u Veselin Masleša.

U Rojcu igra svoju prvu ulogu u cjelovitoj dramskoj predstavi "Bela ruža za Dubljansku ulicu", a potom u "Partizanskim anegdotama" i "Autobiografiji" Branislava Nušića. Kao član Sudenstkog pozorišta igra u njihovoj prvoj predstavi "Madara" Drage Mažara, a potom i u "Odumiranju međeda" Branka Ćopića u režiji Nikole Jurina, "Magbetu" Viljema Šekspira u režiji Seada Đulića.

Bahtijaragić je učesnik bezbroj manifestacija koje su prigodom izvodila ova udruženja. Pred rat sa glumicom Darom Stojiljković, u kafiću Jesenjin priređuje poetsko "Jesenjinovo veče", kada biva od strane srpske policije priveden u Mali logor, gdje provodi noć u "službenom razgovoru".

Kasnije se opet vezuje za KUD Karlo Rojc, gdje organizuje dramsku dječiju grupu COK (Coberovi otkačeni klinci) i s njima donosi publici mnoštvo poetskih tekstova kroz scensku viziju. Svoj rad sa djecom nastavlja sa grupom štićenika u banjalučkom domu Rada Vranješević.

Dolaskom u Švedsku, svoj rad vezuje za Bošnjačko-kulturni centar Miris i Zelena rijeka u Örebru, gdje priređuje predstave "Biser i sačma" (grupe autora), ali također i gostovanje glumca Muhameda Bahonjića sa monodramom "Hepek" Zlatka Lukića, zatim gostovanje Dramske grupe Sedef (BH-društvo žena iz Malmöa) sa predstavom "Papiraši" Emire Velić Sundkvist.

Nebrojeno puta je organizovao i književne manifestacije, kao promocije knjiga: Ismeta Bekrića, Enesa Kiševića, Midhata Ajanovića, Idriza Saltagića, Alije Kadrića, Mustafe Cice Arnautovića, Mehe Barakovića... U trenucima osame i sam zapisuje stihove: o voljenoj ženi, o svom bolu i bolu logoraša u Keratermu, Omarskoj, Manjači...

Družeći se sa švedskim ansamblom u Dramskoj grupi u Örebru, u sali Skådespelare, Cober učestvuje i u dramskim i nekim filmskim projektima, kao saradnik, ali i kao glumac: "Smärta" ("Bol"), film Prijedorčanina Samira Lokmića, gdje igra oca; "Švedska rapsodija" Zlatka F. Pregla, gdje igra glavnu ulogu, a kao saradnik učestvuje u kratkom filmu "Grad kao žena".

Sabahudin Bahtijaragić Cober će nedvojbeno biti zapamćen kao posljednji boem banjalučkih kafana, pozorišnih i poetskih druženja, strastveni kupač na Vrbasi i Suturliji, neumorni šetač zelenih banjalučkih aleja, ulica i kestenova.

Odlaskom Sabahudina Bahtijaragića Cobera Banjaluka je već odavno siromašnija za jednu široku ljubav, za ugušeni šapat, za poetsku šutnju koju je znao da skriva negdje duboko, duboko u duši, pateći bolno, tiho i neprestano za svojom šeher-čaršijom Banjalukom! Zabavljač za druge, veseljak za obeshrabrene, utješitelj za ranjene i bolne, njegova gitara i pjesma se vremenom stišavaju, zamaraju, utihnjuju i jedva se jedva i razaznaju riječi "Majko, nemoj plakati... jer život traži svoje" (Zlatko Feliks Pregl).

Iza Sabahudina Bahtijaragića Cobera ostao je sin Saša (1976), koji danas živi u Malmöu i ima kćerku Ninnu (2011), unuku Coberovu i veliku ljubimicu i didinu "curu", koju je on obožavao…

Neka Ti je rahmet veliki, dragi naš Coberu, neponovljiva ljudino!