Ovaj otišao u Njemačku, onaj u Sloveniju, za njim i drugi...

 Nekada ulica puna priče, cvrkuta dječijeg, zalutale lopte, otkinutoga cvijeta... Sada... Pa sa kim ću na svom jeziku progovoriti?

Elem, stigoh i ja na odmor. Pa gdje bih ako ne svojoj kući u državi Bosni i Hercegovini. Dok putujemo slušam sevdalinke. Aman Bože dragi, miline. "Nigdje tako k'o u Bosni nema".

Žmirim, ne gledam kroz prozor a pred očima mi moja nena, njen osmijeh, stari kredenac sa slatkim i tajanstvenim stvarčicama kao i sehara u sobi... Nestade svega toga prije tridesetak godina i, brišući suzu što se kroz trepuške krade, progledah.

Nije ba da ja ne volim Bosnu. Ma, nije ni da se pravim da sam Bečlijka... Elem, nisam tu da kritikujem. Samo dođoh da se odmorim. Ali i dušu da ogrijem, da jezik svoj osluhnem i koju progovorim.

Pored Oskove okićene suhe grane drveća. Sve kesa do kese. Izderane, izblijedile, jadne. Na dušu pade kamenčić, rani je ali ispravih se. Mora se dalje. Vozimo putem pored kuća rupa do rupe. Ono naše/njihovo: "Što da zasipam rupu, ne vozim ja samo tuda". A mogla bih i ja je pokrpiti. Ali eto na odmoru sam, a do jučer glancah u tuđini.

I stigoh sa hajrom pred kuću u Živinicama. Tu sam posljednjih dvadesetak godina. Nomad. Sa pašnjaka na pašnjak. I svugdje kod kuće. I nigdje. Ali ova tišina što zapara uši zateče me nespremnu. Sunce je prosulo sjaj na avlije i kuće šarene, ali učini mi se da gledam nijemi list slikovnice. Pokušah pročitati, izvući iz sadržaja neku pouku...

Jedan komšija otvori vrata, naložio nam i vatru da ne ozebemo i nasmija se. Mi kao da brata viđosmo (odavno sam jedinka u porodici) i saznasmo ideju priče iz slikovnice.

Ovaj otišao u Njemačku, onaj u Sloveniju za njim i drugi...

Nekada ulica puna priče, cvrkuta dječijeg, zalutale lopte, otkinutoga cvijeta... Sada... Pa sa kim ću na svom jeziku progovoriti? Je li baš tačno da Bosna nije više majka? Pade na dušu kamenčina i uz zvuke sevdalinke "Nigdje tako k'o u Bosni nema", zanijemih.

Nije ba da Bosna nije mati... Oteše joj djecu. Ljudi roboti, zakoni robotski, programi stranački otjeraše ih... Oslušaj malo tugu planinsku, jad seoski i nesreću gradsku i vidjećeš suze starice majke. Suze naše Bosne.

Autorica teksta je Minka Ćemalović. Rođena je 1964. godine u Loznici. Odrasla je i obrazovala se u Zvorniku. Od 1992. godine živi i radi u Austriji, a trenutno je u Beču.