Ne šutite, niste same, intervenirajte!
Društvo treba mijenjati svoje percepcije, ono je to koje treba dati podršku ženama koje su bile žrtve nasilja.
Prema ranom rimskom pravu, žena se smatrala vlasništvom njenog muža. Još tokom vladavine Romula u Rimu, premlaćivanje supruge je prihvaćeno i opraštano prema Zakonima kažnjavanja. Lukavo je taj zakon bio osmišljen, jer je zapravo štitio muža od navodne štete uzrokovane postupcima žene. Ti zakoni su zapravo dozvoljavali muškarcima da pretuku, pa čak i da ubiju svoju ženu zbog raznih krivičnih djela.
Da bude apsurd još veći, Rimokatolička crkva 14. stoljeća je podsticala kršćanske muževe da „ tuku svoje žene, ne iz zlobe ili bijesa, već iz brige“. Sve je to činjeno za njenu korist i duhovno dobro.
Žene su kroz historiju bile izložene usudu. I danas su. Istina je da je zapravo nasilje sveprisutno u mnogim kulturama kroz epohe, a nije strano ni stvarnosti našeg svijeta. I sigurno je da neće nikada u potpunosti bili eliminisano. Baš zato 25. novembar i 16 dana aktivizma su razlog da se o njemu uvijek iznova promišlja.
Svako daje svoj doprinos u danima aktivizma
Tako će i ova godina biti prošarana kampanjom na međunarodnom nivou protiv rodno zasnovanog nasilja. Trajat će do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava.
Ako su aktivisti/kinje tu borbu započeli prilikom inauguracije Globalnog instituta za vodstvo žena 1991. godine, sigurno je da će biti i dalje u njoj dosljednji. Strategije će se osmišljavati, prevencije će se i dalje zagovarati sve u cilju eliminacije nasilja nad ženama i djevojčicama. Kampanja pod vodstvom generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, Antonija Guterrasa, „Ujedinimo se do 2030. godine“ poziva na globalno djelovanje u cilju podizanja svijesti, učvršćivanja zagovaračkih napora i dijeljenja znanja i inovacija, sve u cilju eliminisanja nasilja nad ženama.
Stvarno je Covid-19 samo korišten kao izgovor za vrtoglavi porast stope nasilja u porodici, a zapravo je pandemija stvorila uslove za zlostavljanje, jer mnogo žena je stjecajem okolnosti ostalo bez posla.
Nejadnakosti, zlostavljanja je bilo i prije pandemije. U godini koja je već na izmaku dramatično smo vidjeli previše tobožnjeg nacionalnog bijesa i lažne brige zbog povećanog nasilja. A, nekako je zaista sasvim bilo logično da u vremenu kriza očekujemo uvećanje brojki žrtava nasilja. Nije sigurno za omalovažavanje, ako statistike pokazuje da otpriike 1 od 3 žene budu tokom života zlostavljane. Samo odvažne, a njih je u dosta manjem broju prijave nasilje policiji. Ostale nasilje prećukuju, zbog stida i sramote. Mnoge od njih i dalje očekuju uzaludna čuda, tj. promjene ponašanja svog partnera. Neke zbog te idealizacije i vjere u čudesno oslobođenje, nažalost izgube živote.
Smiješne su doista nekada i presude, koje vrlo često idu u korist nasilnika. Sam pravosudni sistem treba sebe radikalno preispitati, jer kako stvari objektivno stoje, ono uzročnike nasilja tretiraju najčešće kao osumnjičene, umjesto da počinioce krivično gone. Ima doista tu i previše životne ironije.
Društvo globalno samo sebe može kriviti što dozvoljava porast stope nasilja nad ženama. Može se i mora spriječiti zlostavljanje djevojčica, djevojaka, žena. Mora se stvoriti klima za osnaživanje ženskog roda, a Nacionalne planove moraju imati sve zemlje zbog osmišljavanja akcija za smanjenje nasilja.
Fokus svakog Nacionalnog plana treba da bude zaustavljanje nasilja, prije nego što se ono i stvarno dogodi. Naravno da je potrebno vrijeme, ako se žele postići promjene. Nacionalni planovi se najčešće realizuju kroz akcione planove, koji trebaju tako biti dobro osmišljeni da se osvrnu na kraju svake godine šta je postignuto i na šta se trebaju fokusirati u daljoj budućnosti u cilju daljeg smanjenja nasilja nad ženama.
Sigurno nijedna žrtva nasilja neće imati koristi od posmatranja društva, koje više priča, a najmanje reaguje da žrtvi stvarno i pomogne. Naravno da će uvijek biti pojedinaca/ki koji će svake godine, kao uostalom i svake prethodne dati svoj skromni doprinos povodom 16 dana aktivizma. Osim nevladinih organizacija, pojedini fakulteti u nekim gradovima Bosne i Hercegovine će dati na svoj način doprinos protiv rodno zasnovanog nasilja. Univerzitet u Sarajevu je već predstavio seriju Zoom radionica i studenskih aktivnosti protiv rodno zasnovanog nasilja. Svako ko je želio i ko je mogao na radionice se i prijavio. Tako da su mogli čuti pojedine doktorice koje su govorile o nekim temama: „O Feminizaciji siromaštva i nejadnakosti“ govorila je pof. dr. Valida Repovac Nikšić, „ O Feminističkim pravnim teorijima, pr. dr. Amila Ždralović“, a „O implicintim pristranostima i stereotipima“ , pr. dr. Jasna Kovačević. Sve te radionice, bile su prije 25. novembra. Njihov cilj je bio da se i studenti i studenkinje animiraju, da o nejednakostima, stereotipima i dalje razmišljaju.
Naravno, svako ko želi dat će svoj doprinos u danima ženskog aktivizma, kako ove 2021. godine, to će činiti i svake naredne. I neće sigurno prestajati u tim svojim ljudskim namjerama, bez obzira na ružna dobacivanja od pojedinaca zbog tog svog aktivizma.
Digitalna era omogućila je nove oblike nasilja
Nekako svi smo svjesni još većeg rodno zasnovanog nasilja i nad novinarkama, skoro da je to nasilje postalo dio njihove svakodnevne rutine. Te medijske radnice su i dalje izložene svakojakom zastrašnjivanju, prijetnjama o kojima i ne govore.
Digitalna era je sa svojim platformama pružila nove oblike nasilja na internetu. Svakako da ima mnogo internetskog uhođenja, kampanja klevete. Svakodnevno su tome izložene, novinarke, žensko nastavno osoblje….. Zbog koga i zbog čega? Zbog čijih to stereotipa, zbog čije zavisti i kleveta? Nijedna žena koja je uporna, koja ne haje na tuđe ogovaranje, neće prestati sa svojim djelovanjem.
Uvijek će biti ljudi koji u javnom životu govore, koji progovaraju o nasilju nad ženama i djevojčicama, koji ozbiljno upozoravaju na posljedice svakog zlostavljanja. Glas razumnih treba biti glasniji od bijega odgovornosti svakog zlostavljača. Borba za građanska prava je svačija stvar. Zato i društvo treba mijenjati svoje percepcije, ono je to koje treba dati podršku ženama koje su bile žrtve nasilja. Jer, podrška je učinkovitija za ozdravljanje svih tih žrtava, od bilo kakvih ogovaranja i neučinkovitih presuda.
Zato se ujedinite, na vrijeme spriječite i reagujte, isključite svaku vrstu nasilja nad ženama i djevojčicama. Sigurne kuće mogu jedno vrijeme pružiti utočište žrtvama zlostavljanja. Ali, to nije riješenje.
Svi smo mi kao društvo odgovorni da spriječimo nasilje, svi nosimo to breme. Ako ćutimo mi nesvjesno i dalje zapravo podržavamo omalovažavanje svake djevojčice, žene. To nije za radovanje, već za akciju i intervenciju. Zapravo buduća misija i obaveza svih država i internetskih posrednika treba da bude eliminisanje i online nasilja nad ženama.
