U FOKUSU:

Zaplakala sam bez suza, sjetila se našeg vjenčanja prije osamnaest godina i onog...

 Dragica Križanac: Dok vas smrt ne rastavi.


Ako čuješ da sam pao

Ako čuješ da sam pao

Ako te ovih dana stigne glas

Čuješ da sam ipak Svemiru se predao

Ne tuguj draga.

 

Sjeti se naših razgovora

Ispod mirisne lipe

O poeziji i rimama

O smislu života

O vjernosti i lojalnosti.

 

Ako čuješ da sam pao

Ne tuguj mila

Sjeti se da te pratim odozgo

Samo lezi na travu, umiri se

Zatvori oči i zazovi moje ime.

 

Ako čuješ da sam pao

Ne padaj u očaj, ljubavi

Slat ću ti znakove svakog dana.

Lipa će šumorit i puštat će mirise

Svjetlost će ti milovati lice

Trava će ti milovati bedra

To sam ja, ljubavi!

Govorim ti da si bila voljena

Da nije bilo uzalud.

U proljeće 1993. godine sam položila prvi test NT2 ili "nizozemski za strance" i imala nostrificiranu diplomu sarajevskog fakulteta u džepu. Bilo je to intenzivno učenje stranog jezika za osobe s višim diplomama. U mom razredu je, osim par ex-Jugoslovena, bilo Iračana, Iranaca, Španjolaca, Francuza i drugih, većinom muškaraca. Samo jedna Japanka i ja smo bile žene. I najstarije, ako je značilo biti star s 35 godina. Predavanje je bilo metodom "s nizozemskog na nizozemski", pa se snađi. Kako smo bili internacionalci, u školi smo stalno, od 9 do 17 sati, međusobno pričali na nizozemskom, na pauzi također. To je zapravo bilo i najbolje učenje jezika, nema nitko kraj tebe da ti prevodi. Navečer smo kći i ja rješavale svoje zadaće. Nije teško pogoditi tko je kome pomagao. Dekan škole za strance me je obavijestio da mi je našao mjesto za stažiranje. Odmah poslije školskih ljetnih praznika, počet ću stažirati na Slavische institutu u Amsterdamu. Nitko sretniji od mene!

Ali, sudbina je odredila drukčije...

Jedno jutro, u kupaonici, mom suprugu je bilo zlo. Odvela sam djecu u školu i vratila se u kuću, umjesto da produžim u svoju školu. Potom mu je bilo malo bolje. 

- Da odeš našem kućnom doktoru? Vidi koliko pušiš!

- Ne treba, već mi je bolje. Hajde ti u školu.

Nakon tjedan dana, opet slabost. Opet je odbio ići doktoru. Treći put je bio tako loše da je pao u krevet. Ništa ne boli, samo strašna iznenadna slabost. Čovjek u 44. u krevetu! To nismo navikli od njega. Uvijek zdrav. Atletske građe, prirodnih mišića, bez sporta. Ali, pušio je tri pakla cigareta na dan godinama.

Te večeri sam bez ikakvog pitanja pozvala hitnu. Kad su došli, dežurni doktor kaže:

- Mora da je neka alergija. Vi stranci ste došli u novu klimu, bla, bla...

- Doktore, ne pitate ga koliko puši? Ja kao laik kažem da je to nešto s plućima.

- Može biti, može biti. U ponedjeljak nek' ide odmah kućnom doktoru i nek' napravi snimke. 

- Da, ali kako da preživi u ovom stanju do ponedjeljka?

- Dat ću mu tablete - i pruži recept. Ova apoteka radi vikendom, danju i noću.

Odmah nakon tog vikenda počeše ozbiljne pretrage. U dijagnostičkom centru snimiše mu pluća, jedanput pa još jedanput. Zovnuše samo mene unutra i pokazaše mi rendgensku sliku pluća. Vidjelo se nešto crno veličine kokošjeg jajeta.

- Vidite, gospođo, ovo je tumor. 

Udari šipkom doktor u ono crno jaje. Meni se zacrni u glavi.

- Zar je toliki? - upitala sam.

- Da, on raste i od toga mu dolazi slabost. Sad mora ostati u bolnici, taj tumor se mora ispitati.

Izađem, pogledam u njega i kažem:

- Imaš neku fleku na plućima, moraš ostati u bolnici. Ništa ozbiljno, ovdje su dobri doktori. Ja moram kući, djeca su dugo sama.

- Ok. Dođi mi sutra. I ponesi dvije kutije cigareta, molim te.

Izađem, zapravo pobjegoh kući. Nekako mi je sve govorilo da to neće izaći na dobro.

Nakon čitavog mjeseca raznih ispitivanja i snimanja, pozvaše djecu i mene na sastanak u bolnici. Zamolila sam i jednu susjedu Nizozemku, čije su kćeri sjedile u razredu s mojom kćeri, da ide s nama. Ona je nekada bila udana za Hrvata i znala je dosta dobro hrvatski.

Sjedili smo ispred neke vrste konzilija koji nam bez okolišanja službeno prenese novost: rak pluća! ... koji je na takvom mjestu da je nemoguća operacija. Zanijemismo. Gledali smo se u nevjerici. Doktori su detaljno na slikama pokazivali i pričali jedno pola sata, koji su daljni koraci, koje terapije će se poduzeti, ali ja više ništa nisam čula. Samo ono: cancer! Na kraju upita jedan doktor: 

- Ima li tko pitanja? Gledali smo se, ja i djeca u suzama. On, ni suze. Valjda od šoka. On se prvi i snađe:

- Imam ja. Koliko mi još ostaje?

- Dvije godine ako odmah stanete s pušenjem. Godina i pol ako nastavite pušiti. I morate znati: ova vrsta raka pluća boli, odgovori doktor spremno kao da je samo čekao takvo pitanje. Kako ću se kasnije uvjeriti, sve su pogodili germanskom preciznošću. Ili će prije biti s doktorskim znanjem i iskustvom.

Izađosmo, tu se više ništa nije dalo učiniti. Smrtna presuda je izrečena! Jedina sreća u nesreći je bila da smo imali dobro zdravstveno i pravo na potpuno besplatno liječenje i bolničke terapije. Kad smo došli kući, objasnili smo djeci da će odsad često morati ostajati sami kod kuće (što je bilo apsolutno zabranjeno za djecu ispod dvanaest godina) ali da mi nemamo novca za dadilju. Od tog trenutka naša je kćer prestala biti dijete. Kad bih ja bila u bolnici (u ovoj zemlji je sasvim normalno da se svaki dan posjećuju bolesnici), kćer od deset godina je pazila malog bracu. Pohađala sam svoju školu za odrasle još jedan tjedan, dva a onda sam uvidjela da je to u ovim uvjetima nemoguća misija. Poslije prvih radioterapija, suprug je otpušten iz bolnice. Nije mogao biti sam. Napustila sam školu definitivno. To je značilo da propada i ono obećano mjesto stažiranja, upozorio me je dekan. Najesen će ga morati ponuditi nekom drugom.

- Ali gospodine, imam brigu oko djece i smrtno bolesnog supruga. Njemu je potrebna briga iduće dvije godine. Meni je tek trideset i šest, preda mnom je čitav život, bit će još šansi. Puna mi je glava već sada, slabo spavam.

- Kako hoćete, gospođo.

Tako je moja buduća karijera slaviste otišla u vjetar...

Još me je jedan događaj otrijeznio i učvrstio u uvjerenju da trebam ostati kući. Baš u tome stresnom i žalosnom razdoblju, dogodilo se nešto strašno. Naime, jednog dana, posljednjeg tjedna prije ljetnih praznika, nabrzinu sam obavila kupovinu u samoposluzi i požurila uzeti sina iz vrtića. Dala sam mu čokoladicu. Smazao ju je u trenu.

- Vidiš onu kantu za otpatke? - pitala sam. Pretrči ulicu, ja ću te ovdje čekati! Ne da mi se vući ovu tešku torbu. 

Dijete spremno posluša i potrči. U tom trenu u zadnji trenutak ugledala sam da jedan crveni auto juri nesmanjenom brzinom prema njemu. Uspjela sam samo dignuti ruke i vrisnuti: 

- Stop!

Ali, bilo je kasno! Čula sam tupi udarac. Srce mi je stalo, nisam više bila u stanju progovoriti, samo sam nijemo promatrala kako moj mali sin leži ispred auta na ulici. Beživotno! Pala sam na koljena i bacila sve iz ruku. Kako se to dogodilo ispred škole, odjednom se skupilo puno djece i ljudi okolo. Tek kad je stigla ambulanta i policija, podigli su me na noge i vidjela sam da djeca dižu moj novčanik, ključeve i kupljene stvarčice. Ugledala sam da policija stavlja lisice vozačici i da je gura prema nekom zidu. Zatim sam nijemo i u šoku gledala kako su medicinari pažljivo podigli maloga s asfalta. Micao je glavom. Davao je znake života!

Sjedila sam kraj njega u ambulantnim kolima i milovala ga po licu. On me je samo gledao ne trepćući, bio je još u šoku. Prekrižila sam ruke i plakala nijemo:

- Bože, ne kažnjavaj me još ovom kaznom, zar nije dosta! - ponavljala sam kao neku mantru. Prvo rat, izbjeglištvo, mnoge smrti u domovini, bolest u kući, siromaštvo. Smiluj se Bože, ovo bi me dotuklo. Spasi mi sina!

I stvarno, kad su ga unijeli u bolničku Prvu pomoć, ugledala sam da se povratio. Čak mi se i nasmiješio. Dugo su ga pregledali, snimali, pričali s njim. Čudo Božje! Ništa mu nije bilo slomljeno. Nije imao nikakvo unutrašnje krvarenje, ali su nas ostavili još sat, dva u bolnici, jer su se bojali da u međuvremenu ne dobije krvarenje na mozgu. Bio je sav natučen i modar. 

Kad sam se malo smirila, sjetila sam se da trebam nazvati kući. Dadoše mi telefon, ali se nitko nije javljao. Nije bilo odgovora. 

- Isuse, gdje su? - uhvati me zebnja oko srca.

- Možemo li mi kući, doktore?

- Možete, ali dijete prvih par sati ne smije zaspati. Obećajte!

- Obećajem.

Naručiše nam taksi. Kad smo došli kući, zatekla sam svoju djevojčicu kako sjedi pred kućnim vratima. I plače.

- Oh, mama, pa gdje ste? Znaš da nemam ključeve! Škola se davno završila. Sjedim ovdje već satima. I gladna sam.

- Drago dijete, zar si sve to vrijeme sjedila na stepenicama. Pa, gdje ti je otac? O Bože, tako mi je žao! - zagrlila sam je i ispričala što se desilo.

- Oh, joj, kako, pa to je strašno, zagrlila je svog malog brata i njeno dobro dječje srce nam je odmah oprostilo to dugo čekanje i neizvjesnost.

Dogodilo se tako da se baš taj dan njihov otac izvanredno dobro osjećao. Čim sam ja otišla u kupovinu sjeo je u auto poslije dugo, dugo vremena i otišao kod nekih svojih prijatelja na drugi kraj Amsterdama. I, pošto je to bila njegova praksa dok je bio zdrav, nije uopće razmišljao da bi se mi mogli zabrinuti. Ah, bilo je to vrijeme kad se živjelo bez mobilnih telefona. Tako da je slučajno, i simbolično, to bio događaj u kojem on nije sudjelovao i koji nas je pripremio na život bez njega. Dakle, zaustavila  sam sve svoje aktivnosti van kuće i bavila se djecom i bolesnim suprugom i raspoređivala ono malo crkavice koju smo dobivali od države. Bolest je napredovala i bilo mu je sve gore. Poslije jakih radioterapija tumor se malo povukao da bi kasnije još agresivnije rastao. Potkraj ljeta kod supruga su počele strašne glavobolje, s takvim bolovima da nitko od nas u kući nije mogao spavati. Morao je opet u bolnicu. Opet pregledi i snimanja. Rezultat: rak je metastazirao i počeo napadati mali mozak. U glavi mu je izrastao tumor veličine šake.

- Zato tolike glavobolje, tumor pritišće mozak. Mogli bismo operirati i izvaditi taj tumor. Prevedite mu, gospođo, pitajte ga pristaje li? - kaže mi specijalist.

- Ne! - bio je njegov konačni odgovor. Kakva korist, samo ću se patiti. Što bih s tim dobio, ostaje mi onaj rak u plućima. Prevedi im da ja hoću onu injekciju, znaš eutanaziju.

- Joj, nemoj, nije to kršćanski. Znaš da kod nas katolika to nije dopušteno, počela sam oprezno.

- Samo ti pitaj, mene boli i ja za to odgovaram Njemu.

Prevedem i on dobije odgovor:

- Ništa čudno, mnogi teški pacijenti traže. Ali, gospođo, taj zakon o eutanaziji je tek u nacrtu i proceduri. Ne smijemo, tek kad bude zakon usvojen. Nek' ide kući i dati ćemo mu jak morfij. Kad god ga boli, nek' uzme tablete i flaster.

Kad sam mu prevela, bio je razočaran:

- Nikad nisam imao sreće u tom jebenom životu! Pa ni sada kad želim sve ovo okončati.

Doktori nisu znali kako će napredovati taj rak u njegovoj glavi, u kojem smjeru, hoće li mu pomutiti razum. Oh, Bože, mislila sam, može nas usred noći, u bolovima sve pobacati kroz prozor (s četvrtog kata). Nisam se više usudila zaspati. Povjerila sam se kućnom liječniku i rekla da sam nakon godinu i pol dana na kraju snaga. Odmah je dogovorio da medicinsko osoblje dolazi kući i dežura noću. Sestre su sjedile svu noć pored pacijenta, nakljukale bi ga morfijem i na miru čitale ili gledale TV. Tako smo se bar mi ostali konačno mogli naspavati. On je tražio sve više i više morfija, bolovi su bili nesnosni, skoro više ništa nije jeo. Samo bi pio limunadu. I pušio!

Kad bi djeca zaspala, sjedili bismo uvečer. I šutjeli. Jer pričati o prošlosti je bilo isuviše bolno, o sadašnjosti još gore, a o budućnosti groteskno. Uspjela sam nekako saznati gdje bi htio biti pokopan. Nije bilo lako sjediti nasuprot živog i svjesnog čovjeka i pitati ga takvo što. A on kao da je samo na to pitanje čekao, ispalio je odmah:

- Ovdje, ovdje u Amsterdamu. Jer, ovdje će mi ostati djeca!

I još mi je dao do znanja:

- Kad ne mognem više pušiti, nek' znaš da je gotovo - rekao mi je. 

Tako je i bilo. Zadnjih dva tjedna pluća više nisu radila, osjetio se strašan zadah. Zadah smrti. Ona je došla zadnje srijede u listopadu 1995. godine. I, za divno čudo, bio je pri sebi. Razum mu se nije pomutio, usprkos ogromnom tumoru u glavi. Sve do posljednjeg sata, kad je ipak počeo halucinirati. Držala sam ga za ruku i dozivala, ali je on već plovio k boljem svijetu.

Nije zapravo ni vidio ništa od nove zemlje. Samo azil i bolnice.

Zaplakala sam bez suza, sjetila se našeg vjenčanja prije osamnaest godina i onog: Dok vas smrt ne rastavi. U dobru i u zlu!

Autor teksta je Dragica Križanac, rođena u Vitezu 1957. gdje je odrasla i završila srednju školu. Studij komparativne književnosti i bibliotekarstva završila je Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U srednjoj školi i studentskim danima pisala je pjesme, koje su često čitane u Jutarnjem programu na Radio Sarajevo. Prije rata vodila je specijalnu biblioteku i dokumentacioni centar vojne industrije u Vitezu. Od 1992. godine živi i radi u Amsterdamu, a ljeta provodi u Trogiru, Hrvatska. Autorica se specijalizirala za kratku priču i poeziju. Objavljuje kratke priče i poeziju u književnim časopisima i portalima u Hrvatskoj, Srbiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini, poput Večernjeg lista (natječaj Ranko Marinković 2019), Kvaki (književni časopis i portal), časopisa Metafora, portala Moj Zagreb, Hrvatski glas Berlin i Vitez.info. Zastupljena je i u više od deset (međunarodnih) zbirki poezije i proze.