U FOKUSU:

Svaki dan Bosanka uloga glavna, bez Oskara ikada.

Jer, da kakvom uspješnom manadžement timu daš budžet sa kojim naša bosanska žena cijele projekte završava uspješno, ne bi mogli odustali bi.
Kada sam se tek obrela u korporativnom svijetu, zemlji stranoj, jezikom tuđim, imala sam brigu kako ću, hoću li znati i moći sve to za što sam, polažući testove i tri kruga intervjua, sastanaka, svaki od po
45 minute, dobila da radim.

Zgrada u kojoj sam tog 1. augusta došla prvi put na posao, sama je izgledala nestvarno. Visoka, bijela, moderna, baš kao u seriji Ally McBeal. Zadužila sam kutiju sa administrativnim pomagalima, veliki bijeli sto sa orhidejom i kompjuter na čijem je ekranu bila moja slika i pisalo:

"Dobro došla, Jasmina."

Da sam ostala u Bosni, nikada ali baš nikada ne bih dobila priliku da dođem do razgovora za ovakav posao, a kamoli i dobijem posao, jer ja nisam "nečija", ja sam obična, iz mase osoba. Ovdje je ljude samo zanimalo znaš li, hoćeš li. Prve sastanke sam pratila, slušala, učila.

Sljedeći odmor u Bosni pričam sa prijateljima. Na pitanje kako to funkcioniše ovdje kažem: "Oni svakoj sitnici daju važnost. Sve ti je u tome kako si predstavio sebe, svoj rad i produkt svog rada. Svemu se opisno, s ozbiljnošću prilazi. Rječnik se bira."

Pa tako, ovo što mi smatramo recimo usput, kada naše mame ajvar naprave - kod njih je to proizvodnja, domaće, ručno rađen, s ljubavlju, domaćom vunom, šal, džemper, čarapa. Baška biološko. Oko toga se ispriča čitava priča, naprave se prezentacije, govori se o strateškom dobavljanju materijala, pametnoj kupovini, uveličaju se sposobnosti pregovarača, a što bismo mi podveli pod jedno, obično: "Ma, cjenkali se, pa nam spustili cijenu!"

Od magičnih ruku naših majki, jedna Engleskinja dobije titulu projekt menadžera, visoko talentovana, tražena na tržištu, koja radi prekovremene sate uz timski duh i visoko ocijenjene organizacijske sposobnosti.

U nas bi se to reklo: "Ma de, dvije noći za redom do iza ponoći, sa po mahale zajedno upjecale pekmez, ajvar, uz pošalice, kahvenisanje, a ponekad bi i zapjevale."

Eto, tako nekako ti taj corporate svijet funkcioniše, meni nimalo stran, jer odrasla sam uz žene visokih sposobnosti za organizaciju, planiranje i završavanje projekta prije traženog roka. Uz očuvanje budžeta. Inovacije i stalne nove inicijative za samoodržive projekte. U vidu plastenika, pletenja odjevnih predmeta, odgoja i školovanja djece, sa budžetom, od kojeg one sve plate, kupe, uštede i obraduju najmilije.

Samo su naše bosanske žene još i mađioničari. Za njih novi svjetski trendovi o samoodrživosti su davno prevaziđeni. One to žive. Jer, da kakvom uspješnom manadžement timu daš budžet sa kojim naša bosanska žena cijele projekte završava uspješno, ne bi mogli. Odustali bi.

Samo se moramo znati predstaviti, o sebi imati jasnu sliku, realnu. Ne biti uvijek skroman, kada o sebi govorimo. Ponositi i s jordamom kazati - mi smo Bosanke!

Bolja preporuka nam ne treba.


Autorica teksta je Jasmina Mrkonjić, rođena 1977. godine u dolini Spreče, na putu između Doboja i Tuzle. Živjela je u Tuzli, Gračanici i trajno je nastanjena u Den Haagu. Majka je kćerki Azri i sinu Harunu. Zaposlena je kao inspekcijski koordinator nabavke materijala za izgradnju mega rafinerija u Saudijskoj Arabiji, a i diljem svijeta. Govori engleski i nizozemski. Njena velika ljubav je pisanje, kojim se u posljednje vrijeme aktivno bavi, i nada se skoroj objavi svoje prve zbirke. Pored pisanja, bavi se i fotografijom. U Nizozemskoj stanuje od 2003., a, kako kaže, u Bosni živi. "I mada je Bosna i Hercegovina moja Ljubav, prva, Nizozemska jeste moj dom."