U FOKUSU:

"Ima Bosne i Bošnjaka u njoj. Bili su prije vas i bit će i poslije vas" - Husein-kapetan Gradaščević!

 Mi Bosanci, Bošnjaci, dobri Bošnjani nismo učili našu historiju već historiju koju su nam projektovali, pisali i indoktrinirali drugi. 

To je bila historija tuđih projekta i velikih sila koji su stotinama godina od suverene, drevne i ponosne Bosne i Hercegovine pokušali za zajedničkim stolom podijeliti njenu teritoriju, otuđiti njena prirodna bogatstva i sistematično poništiti njen narod. Toj lijepoj, bogatoj i plemenitoj zemlji smještenoj u idiličnom klimatsko-geografskom obilju i raskoši flore i faune, se kontinuirano, planski, beskrupulozno i brutalno pokušavala izbrisati prošlost jedne od najstarijih država u Evropi i njenog naroda koji je isto tako jedan od najstarijih evropskih naroda.

TRAGANJE O PROŠLOSTI

U te, stare i neprocjenjive tragove su upisani i utrti trački, gotski, ilirski, rimski, slavenski i drugi tragovi koje su njeni neprijatelji palili, uništavali i brisali sa lica zemlje samo da bi dokazali da je to zemlja bez svoje prošlosti i da njen autohtoni narod, dobri Bošnjani, Bošnjaci nisu samosvojan narod.

 U retrospektivi, naših traganja o prošlosti, odgovore nalazimo u stećcima, tim okamenjinim divovima što zauvijek miruju i  ponosno svjedoče o minulim vremenima, u tragovima i ostacima bazilika, u bosanskom pismu bosančici, u žuboru bosanskih rijeka u kojima još uvijek svjetluca sjaj i zvjezdano nebo davno prohujalog vremena u kojem treperi i šumi prošlost a s njom i šaroliki svijet bosanskih vitezova, plemića i plemkinja, vremena ponosnog kraljevstva i svega što Bosnu  i Hercegovinu čini jednom i jedinom.

I sa ostacima Teoderihovih Gota će se ispisivati zabranjene stranice bosanske histografije, što će krajem ranog srednjeg vijeka dovesti do osnivanja srednjovjekovne bosanske države. Toj državi, zajedno sa onim Gotima za koje se može pretpostaviti da su se poslije propasti Ostrogotske države 555. godine iz Italije vraćali u Bosnu, bosanski Goti dat će poseban pečat. 

Da li je upravo bosančica jezična simbioza ilirskog pisma zvanog Mezafisko pismo i Vulfilinog gotskog pisma? Duboki i tajnstveni tragovi bogate ilirske i gotske kulture, življenja i duhovnosti zauvijek su slovnim šiframa zaključani u bosanskom pismu bosančici ali se može zaključiti da je srednjovjekovna Bosna multikulturalna država, s dominantno predslavenskim stanovništvom koji čine Iliri, Goti, Basanisi (Besi). Zaključak je u potpunom u skladu s etnografskim pokazateljima švicarske Igenee, iz kojih se vidi da Iliri, Germani (Goti) i Tračani (Basanisi) u etnogenezi bosanskohercegovačkog stanovništva zajednički sadržavaju 64%.

I nije ni čudo da su vjera arijanska i arijanstvo doživjeli svoj procvat i uspon upravo tu na tom mjestu, spremnom da prihvati sve dobronamjernike i one koje žele da rade i poslove završavaju. Jer upravo u toj bogobojaznosti, dobroti i skromnosti bila je formula sreće i idiličnog života ljudi koji su tu vjeru prigrlili i oplemenili svoje živote, porodice i domove. U lijepoj zemlji Bosni i njenoj baštini. Ljepota i bogatstvo te divne, uvijek humanističkim idejama zadojene države, je i njeno prokletstvo jer je sočan plijen pogodan za pljačku, hajdučiju, progon, ubistva i sve nesreće koje prijete ljudskom rodu.

Još od najslavnijeg vremena bosanske historije, koje najčešće znamo kao vrijeme Kulina bana i dobrijeh dana, taj njen duh i moralno-etički kodeks plemenitosti, čovjekoljublja, otvorenosti, vedrine, gostoljubivosti, ne samo da nije bio shvaćen već je proganjan i kažnjavan na strašnoj giljotini inkvizicije i svih okolnih država kojima je takav, u to vrijeme politički, humanistički i društveni model ponašanja bio daleka, nestvarna, neshvatljiva budućnost koja je u njihovoj uskogrudnosti i ograničenosti budila strašan otpor i mržnju.

Svojim bogatim prirodnim nalazištima zlata, srebra, željeza i drugih ruda, šumama, rijekama, jezerima i sočnim pašnjacima kao i politikom saradnje i otvorenosti prema drugima, Bosna je imala svoje mjesto u tadašnjem svijetu koje je uspješno branila kao lijepa i osebujna kraljevina u srcu Evrope.

 Njenom propašću došlo je do promjena koje su imale ozbiljne konsekvence. Izvještaj o tome nalazimo u prepisci od 14. VI 1463. godine kada Venecija izvještava Firenzu kako "pred očima svijeta gori - nestaje jedno ugledno kraljevstvo" - "ardet ante oculuos opulentissimum regnum". Bila je to vijest koja je primljena kao vijest o velikoj nesreći. Od tog vremena počinje progon jedne zemlje i njenog naroda koji traje do dana današnjeg.

TURSKI OSVAJAČ

Historija ljudskog roda je historija velikih nepravdi čovjeka prema čovjeku, groznih i prljavih ratova, spaljenih i uništenih spomenika i pisanih svjedočanstava najljepših i najnaprednijih civilizacija i velikih ljudi koji su mijenjali budućnost svijeta.

Progon pripadnika arijanstva i Crkve bosanske je zaustavio novi historijski preokret sa dolaskom Osmanlijske imperije koja se prostirala na tri kontinenta: Evropi, Aziji i Africi. Velike imperije su imale i svoje dobro razvijene mehanizme i modele vladanja kojima su itekako znali potčiniti mase. Turski osvajač je ujahao u Bosansko kraljevstvo sa jednom od temeljnih postavki vjerske tolerancije koja je i jedna od bitnih odrednica islama da u vjeri nema prisile. 

Turci su pedantno vodili administraciju i izvršili popis stanovništva. Defter iz tog doba daje jasnu sliku o Bosanskom kraljevstvu, njegovom uređenju kao i podatke o socijalnim strukturama srednjovjekovne Bosanske države i prelasku u osmanlijsko društvo, koje je različito od srednjovjekovnog društva Bosanskog kraljevstva. Daje nam savršeno jasne podatke o konfesionalnoj strukturi u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, koju čine tri religije, od kojih prvo, Crkva Bosanska, a zatim katolicizam, kao dominantne, a pravoslavlje kao najmanju religiju koja zapravo dolazi sa iskusnim i vještim stočarima, koje Turci dovode i smještaju u pogranična područja, iz strateških i ekonomskih razloga. Podaci pokazuju da se islam širio u Bosni vrlo sporo, ali da to nije smetalo vrlo brzom zavođenju osmanlijskog društveno-ekonomskog poretka i njihove vlasti.

Turski osvajač donosi vjersku toleranciju i iskustva velike imperije u gradnji objekata, orijentalne kulture, običaja, trgovine, zanatstva, raznih vještina i dragocjenih znanja. Kao što dokumenti pokazuju, islamizacija je išla vrlo sporo. Ono što je važno podvući da svi koji su prihvatili islam i postali islamizirani Bošnjani imali su i vojnu obavezu. U školskim udžbenicima historije čitali smo i učili o otimanju i odvođenju kršćanske djece ali nismo učili da su vojnu obavezu imali islamizirani Bošnjaci i da su ginuli na svim frontovima Otomanske imperije. 

Najbolji, najjači i najzdraviji sinovi Bosne su išli u tuđinsku vojsku i ginuli za tuđinske i okupatorske ciljeve. Tu obavezu i praksu turske vlasti je preuzela i Austro-Ugarska. Ogroman broj najljepših sinova Bosne, snažnih i zdravih vitezova su svoje kosti ostavili na tlu austrougarske monarhije. U čast bošnjačke jedinice u Gracu, glavnom gradu Štajerske, u čast ove jedinice jedna ulica se zove "Zweier Bosnieaken gasse" - "Ulica Druge bošnjačke". U srcu Milostivog srca u Gracu je spomen ploča Drugog bh. pješadijskog puka, a u Vojno-historijskom muzeju od 1929. godine spomen ploča Prvog bh. puka. Bošnjačke carske regimente su bile najodlikovaniji vojnici Monarhije.

Podsjetimo, čuvena austrijska vojna koračnica "Die Bosniaken kommen" - "Bošnjaci dolaze" autora Edwarda Wagnesa iz 1895. godine, i danas se izvodi na skoro svim vojnim komemoracijama austrijske vojske. Wagnes je bio vođa vojnog orkestra Drugog bh. puka u Gracu.

Sama ideja bošnjaštva kao nadnacionalne i interkonfesionalane kategorije se obično vezuje za austrougarsku vlast i njenog ministra Benjamina Kallaya koji zapravo i revitalizira ideju državne nacije u starom nazivu koji je jedinstven za Bošnjake triju vjera, a koji ga je mogao vratiti starom i istinskom bosanstvu. Probuđeni nacionalizmi pod nadzorom njihovih matica su to grubo odbacili i stvorili prostor za rast i širenje nacionalističkih pritisaka. U tim snažnim i brutalnim pritiscima i borbi protiv asimilacije u Srbe i Hrvate, Bošnjaci se i sami udaljavaju od svog imena i pridjeva (Bošnjaci i bošnjački), koje im je historijski i pripadalo i koriste nametnutu odrednicu muslimani. U nastavku burnih historijskih previranja u Kraljevini SHS i kasnije Kraljevini Jugoslaviji se nastavio proces brisanja i zaboravljanja narodnog imena Bošnjaci.

Jesmo li to učili u historiji? Naravno da nismo. Takve historijske činjenice se nisu pisale na srpsko-hrvatskom jeziku koji je imao svoje područje promocije i propagande što se vidi iz samog naziva. Ni traga od bosanskog dobro zaključanog u vlastitoj tamnici, u vlastitoj državi. Bosanstvo je bilo popločano dubokim tragovima učenja o velikom slavenstvu, o Slavenima, o Ćirilu i Metodiju, o Nemanjićima, o Baščanskoj ploči, o svemu, samo ne o Bosni, samo ne o bosančici, o kraljevstvu bijelih ljiljana, o Kulinu banu, o Tvrtku, o Zmaju od Bosne, o Mehmedu Spahi, o rasutoj i poginuloj bošnjačkoj mladosti po dalekim i nepoznatim teritorijama dviju imperija, koje su je promijenile i stvorile idealne uslove za njenu fatalnu sudbinu prognane zemlje u kojoj se proganja njen drevni narod i njegov jezik, stavljajući stotinama godina na stub srama i vječitog krivca za sve što se dešavalo.

SUNCE TUĐEG NEBA

Bosanski narod je nazivan Turcima i poturicama i izdajicama i svim što treba osuditi, spaliti, protjerati i zbrisati sa lica zemlje majke Bosne. Taj progon i poziv na hajku se i umjetnički obrađuje u djelima nekih istaknutih jugoslovenskih pisaca. I mi smo to učili. I vaspitavali generacije na zlu i mržnji prema sopstvenom narodu i samima sebi. Svi mogu biti to što žele, što vole i osjećaju. Mogu biti Slovenci i imati svoj jezik slovenački, mogu biti Srbi i imati svoj srpski jezik, mogu biti Hrvati i imati svoj hrvatski jezik... Mogu uzeti sve što im treba iz bosanskog jezika, iz bosanskohercegovačke kulturne baštine i umjetnosti ali njima što su svoji na svome - ne daju ništa. Ništa. I ništa. Ni jezik, ni prava, ni državu, ni slobodu, ni spokoj, ni budućnost. Samo brisanje, paljenje, pljačkanje, linčovanje, silovanje i sve da nas NEMA i da NESTANEMO.

Srebrenica i rat 1992. godine je samo jedan u nizu genocida koji su počeli od nestanka Bosanskog kraljevstva. Samo jedan od mnogobrojnih stotinama godina sistematično provođenih genocida, vješto i neumoljivo planiranih sa lukavim introduciranjem mržnje prema jednom narodu koji se doživljava kao strani element u svojoj vlastitoj državi, koju mrzitelji i neprijatelji režu uzduž i poprijeko i čine sve da na očigled cijelog svijeta izbrišu sa lica zemlje. Jedan od svijetlih primjera časti i plemenitosti je pjesnik Aleksa Šantić koji je svoju pjesmu "Ostajte ovdje" tematski posvetio svojim komšijama i prijateljima Bošnjacima koji su zbog navedenih razloga masovno odlazili u Tursku.

"Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba, neće vas grijati ko što ovo grije. Grki su tamo zalogaji hljeba. Gdje svoga nema i gdje brata nije...", kaže mostarski i bosanskohercegovački pjesnik Aleksa Šantić. Slava mu!

Znamo mi koji smo izbjegli, kakvo je Sunce tuđeg neba i šta znači biti prognan u bijeli svijet, bez jezika i roda svoga. Šta znači sanjati miris svojih bašta, ulica, gradova i zemlju svojih predaka.

Taj dugi period turske okupacije i vladanja dovodio je različite namjesnike koji su vladali, i provodili volju i odluke carstva na različite načine. Neki su donosili svjetlost zore i dana a neki mrak i teška vremena. Učili smo puno o tome da su Bošnjaci imali velike povlastice u Osmanskom carstvu i da su učestvovali u vlasti i obavljanju najviših vjerskih, vojnih i upravnih dužnosti osim sultanske. 

Vladalo se, ratovalo i ginulo u ime imperije, imalo se i moglo se, ali ideja narodne samosvijesti, samostalnosti i autonomije se prigušivala i brutalno sankcionisala, što je i uzrokovalo očigledno kašnjenje buđenja nacionalne svijesti u odnosu na susjedne države. Teško je razumjeti kako su tada razmišljali predstavnici Osmanskog carstva. 

Da li je u pitanju egoizam velikih moćnika kojima je zapravo bilo neshvatljivo da se okupirani narod i njegovi prvaci bune i bore za autonomiju ili su razlozi dublji i složeniji. Iako se pokret za automnomiju, pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića guši, s druge strane autonomija se daje knjazu Milošu Obrenoviću. I ne samo da mu se daje autonomija već je i prema odredbama sporazuma u Jedrenu 1829. godine iz teritorije Bosanskog vilajeta izdvojeno i kneževini Srbiji priključeno šest nahija(oblasti). Autonomija plus teritorija.

U teškom vremenu okupacije izrastao jedan od najvećih sinova Bosne, Husein-kapetan Gradaščević, u narodu prozvan Zmaj od Bosne. Uoči borbe za autonomiju Gradašćević se pismenim putem obraća Porti, i navodi da veziri i carski opunomoćenici koji dolaze u Bosnu čine razne nepravde i nasilja opterećujući narod raznim nametima i konfiskovanjem imovine izmišljajući razne razloge da ih i silom ubiru. 

Sve to je dovelo do jednog nepodnošljivog stanja koje je prijetilo da kulminira neredima. Tako je pisao Zmaj od Bosne velikom sultanu, želeći da zaštiti svoj bosanski narod, svih staleža i konfesija, a najviše sirotinju. Ali to nije pomoglo. I uskoro je kucno čas da se Bosna brani i bar za trenutak osvane u slobodi...