Mi, koji smo doživjeli opsadu Sarajeva i rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995, teže proživljavamo sve tragične slike i vijesti iz Ukrajine, nego svi ostali koji nisu sve to doživjeli.
Živimo danas, u ovo ludo doba "ludila u svijetu", gdje su sve vijesti alarmantne, zastrašujuće, prijeteće i sve ostalo loše što se zamisliti može! Ratovi, pandemije, svjetska ekonomska kriza i prijetnje svih mogućih vrsta. Kako onda sačuvati naš unutrašnji mir uz neophodni optimizam koji nam daje snagu da idemo dalje sa više hrabrosti i vjere da dolaze bolji dani za sve nas?Polako izlazimo iz dvogodišnje izolacije, a već nam prijeti nova empidemija ili pandemija, ko zna kako će nazvati taj nadolazeći val straha i stresa.
Sve ovo napisah jer pročitah članak na web stranici Health News: "How to Balance Staying Informed and Not Being Overwhelmed By Stressful News" (Kako uravnotežiti da ostanete informisani, a ne budete opterećeni stresnim vijestima). Članak je napisala Meagan Drillinger, marta 2022. godine.
Članak je privukao moju pažnju iz mnogo razloga, a ovaj je zasigurno najvažniji, bar za nas iz Bosne i Hercegovine: Zašto mi, koji smo doživjeli opsadu Sarajeva i rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995, teže proživljavamo sve te tragične slike i vijesti iz Ukrajine, nego svi ostali koji nisu sve to doživjeli?
Članak citira dr. Amandu Spray, profesoricu psihijatrije, koja ima odgovor na naše pitanje. Ona kaže da je to tako jer "može pokrenuti postojeće dijagnoze mentalnog zdravlja, kao što je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)".
Svi mi znamo da je PTSP ozbiljan poremećaj mentalnog zdravlja koji se javlja nakon preživljenog velikog straha ili opasnosti, bilo u ratu ili miru. Takve osobe, i nakon preživljene traume ne mogu da se smire, sjećaju se i preživljavaju iste užase, bilo u snu ili na javi.
Sve napisano ne znači da svi mi imamo PTSP, ako nas slike iz Ukrajine podsjećaju na doživljeno, ali jedno je sigurno za sve nas preživjele: ako nije riječ o ovom poremećaju, onda sigurno imamo mnogo više stresnih reakcija gledajući sve strahote rata u Ukrajini, nego oni koji nisu doživjeli rat u BiH.
Potvrdiše to iz ličnog iskustva mnogi moji prijatelji sa kojima sam u kontaktu.
- Gledajući te prizore iz Ukrajine doživljavam ponovo ratne slike iz opsade Sarajeva. Kao da gledam tu tragediju ponovo pred svojim očima i onda ne mogu noćima da spavam, požali se moj prijatelj.
- Isto je i sa mnom, potvrdi prijateljica koja je preživjela opsadu Sarajeva.
- Grandma, zašto su ti oči uvijek suzne kada na TV-u gledaš vijesti iz Ukrajine, upita našu poznanicu njena unuka.
Ne znam šta je naša poznanica odgovorila unuci. Ponekad nemamo odgovore na mnoga pitanja, naročito ona tragična.
- Gledali smo prizore iz opkoljenog Sarajeva, kada su vas gađali granatama, snajperima i mučili glađu i nestašicama, reče mi komšija, Kanađanin od pamtivijeka. "Ne znam kako je uopšte moguće preživjeti u uslovima u kojima ste vi tada živjeli. A sada se to isto dešava u Ukrajini."
I zato smo svi mi preživjeli puno stresniji i tužniji kada gledamo ljude iz ukrajinskih gradova koji se sada bore da prežive u skoro nepojmljivim uslovima života.
- Da li je i kod vas bilo tako užasno u ratu, kao što su ove slike koje sada stižu iz Ukrajine, upita me moj prijatelj, rođeni Kanađanin, čija zemlja nije ratovala od davnina.
- Bilo je užasno, svakako, ali se tragedije ne mogu upoređivati. Svaka je bolna na svoj način, odgovori mu naš zemljak koji je slušao našu konverzaciju.
A šta nam savjetuju stručnjaci u spomenutom članku? Kažu nam da ne gledamo 24/7 sve moguće vijesti, ne samo o Ukrajini nego i inače. Možemo biti obaviješteni i ako ne pročitamo baš sve vijesti i to svaki dan. Nadalje, ovi spomenuti stručnjaci nas tješe pa nam kažu da nismo u tom stresu sami, mnogi u svijetu doživljavaju to isto. Što se mene lično tiče, meni nije ništa lakše ako znam da se i mnogi drugi osjećaju kao i ja.
Ta veza između praćenja svjetskih vijesti i svakodnevnog stresa nije ništa novo. O tome se piše već decenijama. Jedina nam utjeha ostaje citat - "jedine osobe koje su bez stresa su one na groblju."
Baš utješno, nema šta! Pa sad vi birajte, da svakodnevno živite sa rastućim stresom ili ...
Svi opisi fiziološke manifestacije stresa nisu se promijenile mnogo od kada smo živjeli u pećinama. Znači, naučimo da živimo sa stresom jer nam druge nema.
Ono što mene brine je da mnogi ljudi ne priznaju prirodne metode protiv stresa, poput meditacije, abdominalnog disanja, tai chi, joge, vizualizacije, fizičkih vježbi, druženja, raznih hobija i još mnogo toga. Mnogi su skeptični, a da nikada nisu probali moguće načine smanjenja stresa prirodnim putem. A onda potežu za alkoholom, drogom, lijekovima ili se "liječe" zavisnošću prema mnogo čemu.
Šta nam ostaje kao zaključak?
Nešto vrlo "mudro": budimo stresni jer je to dokaz da smo još živi i da nas još ima. E, baš je to "mudra" utjeha, zar ne?
