Mladi u Bosni i Hercegovini su izgubili nadu. Sve više i više napustaju zemlju!
Poslije manjeg zatišja nakon rata krenulo se sa slavljenjem zločinaca i umanjivanjem zločina. Djeca uče u školi da su ti zločinci bili heroji, čime se guraju sljedeće generacije u isti ili sličan pakao.
NAJPOZNATIJA KATARZA
Niko nema pravo da bilo koji narod poistovjećuje sa zločincima koliko god da je bilo zločina i zločinaca. Nijedan narod nije dao mandat svojim političarima da vode rat, ruše gradove, ubijaju ljude i razaraju međuljudske odnose.
Očekivanja civiliziranog društva su bila da će se svaki narod ograditi od svojih zločinaca u ime boljeg života u budućnosti. To se uglavnom nije desilo, ili je bilo pomalo na kašičicu.
"Bog neće promijeniti situaciju jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni sebe" je otprilike citat iz svete Božije knjige.
Najbolji primjer za gornju tvrdnju je njemački narod nakon Drugog svjetskog rata. To je najpoznatija katarza koja se desila u historiji. U ime tog istog naroda su učinjeni najmonstruozniji zločini nad drugim narodima uključujući i zločin genocida nad Jevrejima. Novo njemačko rukovodstvo je shvatilo da bez priznanja krivice i bez molbe za oprost ne može biti napretka za to isto njemačko društvo. Ne vrijedi nijekati istorijske činjenice i zabijati glavu u pijesak. To nije dobro ni za koga.
Ruku pomirenja Nijemcima pružili su ostali evropski narodi počev od Francuske pa sve redom. To je rezultiralo, kao što znamo, stvaranjem sadašnje Evropske unije i enormnim napretkom na svim poljima. Za cijelu Evropu uključujući i Njemačku.
Nijemci su počeli učiti djecu da ne prave iste ili slične greške kao što su učinile njihove vođe u prethodnom ratu. Nisu veličali zločine niti zločince, nego upravo suprotno: osudili su zločine svojih vođa, a zločince smjestili na smetljište historije. Svjedoci smo jedne iskrene katarze koja je relaksirala svijet.
Nada da će se to desiti na području bivše Jugoslavije nije ostvarena. Poslije manjeg zatišja nakon rata krenulo se sa slavljenjem zločinaca i umanjivanjem zločina. Djeca uče u školi da su ti zločinci bili heroji, čime se guraju sljedeće generacije u isti ili sličan pakao. Koji narod iskreno želi svoju djecu gurati u nove ratove? Mržnja proizvodi mržnju. Mržnja je duševna bolest. Trovanjem vlastite djece mržnjom je pristajanje na bolest i to dobrovoljno.
U BIJELI SVIJET
Od rata su imali korist samo pojedinci i manje grupe dok je najmanje tri četvrtine ljudi u svakoj narodnoj skupini na Balkanu samo na gubitku. Nadajmo se da će to shvatiti ovih 75% pa se trgnuti i skinuti taj jaram nacionalizma, šovinizma i mržnje sa svojih leđa, a zagovornike mržnje poslati na smetljište historije. U interesu svoje djece i djece svoje djece.
Neki kažu multietnička Bosna i Hercegovina je nemoguća, a onda hvale koncept Evropske unije. Ta ista Evropska unija je multietnička zajednica, ako to nisu znali.
Tužno je gledati kolone iseljenika iz Bosne i Hercegovine koji idu trbuhom za kruhom na Zapad jer su ih vlastiti političari izdali. Obećavali su decenijama da će biti bolje i onda je bilo bolje, ali samo njima. Kad su mladi izgubili nadu digli su sidro pa u bijeli svijet. Ako se ovako nastavi još desetak godina ostat će cijela Bosna i Hercegovina kao jedan veliki starački dom.
Nada je bila da će dva entiteta ući u utakmicu ko će bolje da napreduje u privrednom i svakom drugom smislu. Ko će bolje nagrađivati inovacije, podsticati razvoj privrede i društva, podsticati izvoz, privući strane investicije...
I ta je nada izgubljena.
Zahid Ćatić, rođen u Rogatici. Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu 1979. godine. Radio je u Bratstvu Novi Travnik (BNT), a u Švedsku, u kojoj danas živi, s porodicom je otišao 1992. Uprkos nepoznavanju jezika, već 1995. je objavio set knjiga za poduzetnike napisan na laganom švedskom jeziku, što je nedostajalo švedskom tržištu. U svojoj struci, ekonomiji, radio je do penzije, ali i dalje je aktivan u svojoj firmi i u pomaganju drugim firmama da se snađu u "košmaru raznih propisa". Ćatić ima 50 klijenata, a više od 40 ih je porijeklom iz BiH.
