5. februar 1994. godine. 28 godina od masakra na Markalama, sjećanja i dalje svježa.
U Sarajevu je obilježena 28. godišnjica masakra na pijaci Markale, u kojem je ubijeno 68 ljudi, 142 teže i lakše ranjeno.
Bila je subota. Bila je 1994. godina. Između 12.10 i 12.20 sati. Bio je žamor ljudi umornih od surovih, sumornih, preteških godina, a opet spremnih na šalu, što je duh koji će uvijek živjeti među stanovnicima Sarajeva.
Bile su Markale. Čuo se jezivi, nažalost dobro poznati zvižduk granate, i grmljavina, a potom krici užasa. Krv, dijelovi tijela, mrtvi.
Njih 68 nikada se nije vratilo. Otrgnuti su iz zagralja djeteta, majke, oca, brata, sestre. Ubijeno ih je 68 u masakru tog 5. februara, prije 27 godina. Šezdeset i osam duša napustilo je svijet. Šezdeset i osam snova nikada dosanjanih. Šezdeset i osam.
Na pijaci Markale ranjeno je 144 Sarajlija.
Danas zastanimo, odajmo počast. Sjećamo se često, ali danas posebno boli.
Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u samom centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine između 12:10 i 12:20 sati, kada je minobacački projektil kalibra 120 milimetara ispaljen sa položaja Vojske RS na području sela Mrkovići pao na prepunu gradsku pijacu.
Ubrzo nakon ovog napada UNPROFOR je optužio ARBiH, misleći da je granata ispaljena sa njihovih položaja. Međutim, kasniji izvještaj UNPROFOR-a je primijetio grešku i konstatovao da se ne zna tačno s kojeg je položaja ispaljena granata.
Tek u januaru 2004. godine, pred Haškim sudom dokazana je krivica Stanislava Galića, srpskog generala koji je komandovao opsadom Sarajeva, za ovaj zločin.
Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se obavljala trgovina prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane, uključujući i razmjenu informacija.
Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.
Nakon rata, 5. februar, proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995. godina.
Spavajte lijepo, dragi naši. Neka vam je laka zemlja bosanska.
U sjećanje na:
Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
