Fali mi u ove dane miris somuna sa sarajevske Baščaršije!
A jeo sam ih i u Turskoj, i u Grčkoj, i na Bliskom Istoku, i svakako - ovdje u Torontu. Al', ne mirišu brate, kao sarajevski...
Dođosmo sve troje nekako u isto vrijeme u Kanadu, sa tri različita kontinenta, sa istom željom: da nađemo ono što smo izgubili u svojoj domovini.
Danas se sastasmo da mi čestitaju praznik Hanuku, kao što se svaki put okupimo da čestitamo jedan drugom praznike, “naše praznike”.
Upitaše me oni: “Reci nam, molim te, šta ti najviše nedostaje iz tvoje Bosne, u ove nevesele dane?”
“Fali mi najviše miris samuna sa sarajevske Baščaršije!”
“Are you OK”, skočiše obojica da mi pripomognu. Mora da sam izgledao potpuno šašavo i nestvarno kada sam to rekao. Evo, čujte šta im rekoh:
“Baščaršija vam je mjesto gdje možete sresti svoje prijatelje kako šetaju nogu za nogom. Ne žureći nigdje. To je mjesto gdje možete zastati da ih pozdravite, upitate za zdravlje, kako je i red u Bosni, i obavezno ih pozovete na našu pravu bosansku kahvu. Ako ste gladni, ima i toga svugdje oko vas. Sve moguće vrste hrane. A poslije obilnog obroka obavezno se valja napiti vode sa česme ispred Begove džamije. To je ritual.
I na toj Baščaršiji možete osjetiti miris tek ispečenih samuna, kako ih Sarajlije zovu, iako je za nas prihvatljiva i somun varijanta. Samun ili somun, sve ti je isto! Eh, šta da vam kažem...
Nigdje ne mirišu tako divno, nezaboravno, ti samuni sa sarajevske Baščaršije. A jeo sam ih i u Turskoj, i u Grčkoj, i na Bliskom Istoku, i svakako - ovdje u Torontu. Al', ne mirišu brate, kao sarajevski. Sigurno ne! Taj miris se uvukao u moje gene, još iz moje rane mladosti. I ništa me ne može vratiti u mislima tamo u Bosnu, kao što može miris svježe ispečenog samuna, sarajevskog samuna sa Baščaršije.
U taj samun je ugrađena ljubav koja se ne zaboravlja. Ugrađena je ta Bosna, kakva god da je. Ne mogu vam ja to ispričati, ako niste jeli te samune, te mirišljave samune i kifle sa Baščaršije, Kovača, Vratnika ili Bistrika. Ili to možda oni samo mirišu nama, koji smo taj ukus i miris znali od kada postojimo?
Svi ostali samuni ili somuni su “neki drugi”, ukusni svakako, ali... znate već šta. Nigdje ih ne možete jesti u ponoć ili u ranu zoru, kada se vraćate sa dugog sijela, kao što to možete samo u Sarajevu! Tek izvađeni iz pećnice, još osjećate kako vas opija taj miris. I ako ste sada negdje daleko, vi tačno znate da su to samuni napravljeni s ljubavlju za svoj grad, za svoju Bosnu!
I zato ti SAMUNI nigdje ne mirišu tako, jer nigdje nema Bosne, već samo u Bosni!
