Poslije odlaska mog oca, dolazak u Bosnu (Sarajevo) više nikad neće biti isti
I već mi sada fali da mi se odmah požali kako ga je mama naružila da nije dobro oprao auto i da sve radi u zadnji čas, i da će zakasniti na aerodrom, a na kraju smo mi ti kojima avion uvijek kasni.
Nakon godinu dana stroge izolacije i maksimalnog čuvanja, došao je Covid-19 i do mojih roditelja. Mama se uspjela izvući i još se oporavlja, ali tata, eto, nažalost nije.
Duboko sam zahvalna osoblju Opće bolnice na svemu što su za njega učinili. Mama je spominjala sestru Berinu, koja bi nazvala mamu za sve što je tati dodatno trebalo i uvijek rekla da se ne brine, da će gospodin Mustafa biti zbrinut. Kako je to bilo divno čuti - da su ljudi koji po osam sati provedu u zaštitnim odijelima, imali strpljenja da tati napune mobitel ako djeca iz inostranstva budu zvala. Veliko im hvala, jer ne zaboravimo: i njima i njihovim porodicama je pandemija!
Ne znam koliko će mi trebati da shvatim da tatu zaista više neću vidjeti. Ne znam! Znam samo da kad ponovo dođem u Sarajevo više ništa neće biti isto, jer on me neće čekati na aerodromu, a uvijek je bio tu. I već mi sada fali da mi se odmah požali kako ga je mama naružila da nije dobro oprao auto i da sve radi u zadnji čas, i da će zakasniti na aerodrom, a na kraju smo mi ti kojima avion uvijek kasni; i kako onda moramo brzo kući, jer ručak koji mama po tri dana sa mnom unaprijed ugovara će se ohladiti. I svaki put ista frka i ista priča, al' tata je bez obzira na sve uvijek bio tu.
Kad bih ga pitala trebam li šta donijeti, odgovor je uvijek bio isti - "kuglice za ptice". Nakon rata, u Rakovici gdje imamo parcelu je nestalo ptica. Isjeklo se puno šume i prskalo se svakakvim hemikalijama i životinje su otišle. Tata je uvijek govorio da su se naselili novi ljudi koji ne znaju poštovati prirodu. Mi smo odlučili da vratimo ptice, pčele i druge životinje na našu parcelu. I tako smo brat i ja pri svakom dolasku nosili pola kofera hrane za ptice (čuvene kuglice). Tata je to redovno kačio na voćke (dao bi "koju" i komšijama s uputama kako je to došlo iz Njemačke ili Francuske), vjevericama ostavljao orahe, pčelama ljeti ostavljao vodu da ne budu žedne. Priroda je uzvratila na tu dobrotu i svi su se odlučili vratiti, čak se i jež pojavio, a mi smo nastavili da donosimo kuglice.
Jedan od zadnjih decembarskih dolazaka kad je i nastala ova slika, čuveni mamin ručak je nešto kasnio, pa je tata iskoristio da mi s aerodroma odjurimo do Rakovice i postavimo nove kuglice.
"Znaš, Amra, bit će hladno ovih dana i trebat će im hrane. Ne možemo čekati!"
I tako sam onako umorna i neispavana otišla da kačim kuglice, a onda smo sjeli ispred kolibe i čekali ptice da dođu. Oboje smo bili sretni. Naravno, nakon toga smo od mame dobili lekciju da se ohladio špinat i krompir, i da to više ništa ne valja i da smo se trebali lijepo obući za slikanje, i kakva mi je to kosa. Sve je bila u pravu, ali ja i dalje jako volim ovu sliku gdje zajedno čekamo ptice...
Tata nas je naučio da volimo ne samo prirodu, nego i život. Nismo smjeli da pokleknemo pred nevoljama. Kad bih se žalila kako mi je teško uvijek je bio isti odgovor: "A kako bi se ti vozila u tenku?" Ah, kakvih smo samo rasprava imali oko tog tenka. On je i borbu s Covidom shvatio kao vožnju u tenku. Moj tenkista je imao čeličnu volju da preživi, ali nažalost tenk je bio napadnut nečim mnogo jačim.
Iza njega je ostala armija djece (danas odraslih ljudi) kojima je pomagao s matematikom, fizikom, lektirom i ne znam više s kojim predmetom nije. Jednom je izračunao koliko je puta završio osnovnu i srednju školu. Uvijek smo se smijali kako ne prestaje da utvrđuje gradivo i naravno koordinatni sistem nije smio biti nacrtan bez strelica i nule. Uvijek je govorio da su to početni znakovi budućeg traljavog radnika. Pitam se koliko je ljudi iz bosanskohercegovačkih vlasti pravilno crtalo koordinatni sistem?
Bio je oštri protivnik masovne digitalizacije, jer je ona činila da gubimo veze jedni s drugima. Nikada nije dao da čestitamo Bajram preko poruke ili bilo šta. "Ljude se mora nazvati i popričati s njima. Pitati ih kako su oni i njihovi bližnji i saslušati ih i u radosnim i u teškim trenucima." Zaista je imao pravo. Zato hvala svima koji su smogli snage da me nazovu i saslušaju moju tugu. Znam da nije lako jer na sve strane su teške i loše vijesti već dugo vremena. Hvala i onima koji su poslali poruku, i to je na današnjem vaktu veliko.
I tako naviru sve te uspomene i počnem se smijati kakve smo samo zajedničke priče kreirali, a onda se rasplačem jer neće biti novih. Znam da ne bi vječno živio, ali ovako su nam ga oteli iz života svi oni iz vlasti koji su dozvolili da pandemija ovako eskalira, ali i oni koji i dan danas pričaju neke teorije i moraju otići u kafanu.
To nije bio neki stari čovjek slabijeg imunog sistema. To je bio moj tata, tenkista, hodajuća enciklopedija znanja, uvijek spreman pomoći, direktor Energoinvesta i vječni optimista da će Bosni jednog dana biti bolje.
Danas sam jedino u dvije stvari sigurna: prva, da dolazak u Sarajevo više nikada neće biti isti i druga da će "kuglice" i dalje uvijek biti u koferu.
Amra Kramo, Njemačka
