VIDEO: Čija smo mi zemlja? Dvadeset godina od bosanskog oskarovskog filma "Ničija zemlja"
Iracionalna mržnja, paraliza stranih arbitara i konstantne blokade su današnja realnost u BiH. Film "Ničija zemlja" Danisa Tanovića koji je prije 20 godina dobio Oscara još uvijek je aktuelna priča o tome kako nam rat nije donio ništa dobro i kako možda nikada nije ni završen.
To je otprilike pozicija u kojoj se nalaze današnji Bosanci i Hercegovci, a mina je, nažalost, simbol države u kojoj žive. Film, koji je napisao i režirao Danis Tanović 1991. godine, promijenio je prilike u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, ali ga publika o kojoj je govorio nije gledala s razumijevanjem. Iz njega, naime, ništa nismo naučili.
Ratne, 1993. godine, jedan Bosanac (Branko Đurić) i jedan Srbin (Rene Bitorajac) se nađu na miniranoj ničijoj zemlji, prepucavajući se o tome ko je počeo rat, sve dok ih tragikomična borba za život jednog čovjeka ne natjera da sarađuju i dok ne shvate kako gluposti situacije najviše doprinose pokušaji intervencije nesposobnih mirovnih snaga, kao i mediji koji žele utažiti glad za senzacijom. Svako radi svoj posao, reklo bi se.
Nino je mladi vojnik u uniformi JNA, otjeran u rat, koji se u rovu zatekao sa starijim oficirom, "starešinom" (Mustafa Nadarević). Njih dvojica pod tijelo vojnika Ćere, koji leži naoko mrtav, postavljaju odskočnu minu, koja će pobiti sve one koji ga pokušaju pomaknuti. Međutim, u rovu je i Čiki, bosanski vojnik, s grbom ljiljana na rukavu. On ubija oficira, a Ninu drži kao taoca do dolaska snaga UN-a, koji bi trebali spasiti Ćeru.
Haos koji će nastati kada se u cijelu situaciju uključe strani mirotvorci i medijska mašinerija, pokazuje kako je rat apsurd iz kojeg se može pobjeći samo u nekoliko duhovitih dosjetki, u dobri bosanski humor. "Mrš u pi*** materinu, samo si mi još ti trebala!" kaže Branko Đurić ambicioznoj stranoj novinarki (Katrin Cartlidge), koja po svaku cijenu želi svojoj televizijskoj kući donijeti priču iz egzotičnog evropskog rata, pružajući mu mikrofon s ivice ogromne rupe u zemlji, gdje se događa paradigma tragedije Bosne i Hercegovine.
Dašak moderne Bosne zrcalio se u onim starkama koje je nosio Branko Đurić i logotipu Rolling Stonesa na njegovoj majici. Bila je to poruka, koja je gledatelju trebala reći kako se urbana bosanska omladina preko noći i neočekivano u tenama zatekla u ratu. To je ono što se pokušavalo objasniti zapadu, koji nas je posmatrao, a možda još i danas posmatra, kao gomilu divljaka.
Film je snimljen u Sloveniji, za nešto više od milion i po dolara, u koprodukciji pet zemalja, a na ceremoniji dodjele Oscara 2002. godine porazio je francuskog favorita, film "Amelie" Jeana-Peirre Jeuneta. Kada su Sharon Stone i John Travolta Danisu Tanoviću uručili Oscara na sceni Dolby teatra u Los Angelesu, mladi reditelj je tada zlatni kipić podigao uvis i uzviknuo da je to za njegovu domovinu, Bosnu i Hercegovinu.
Sra** u Ruandi
Prošlo je dvadeset godina, a BiH slavi još jedan Dan nezavisnosti, skoro kao u sceni "Ničije zemlje", u kojoj Branko Đurić i Rene Bitorajac u gaćama ("goli, opucani") mašu bijelim krpama, želeći kapitulacijom prekinuti agoniju.
Sjetite se sebe prije dvadeset godina, kada ste u kinima slušali zvuke uspavanke "Spavaj, sine", uz čije taktove završava film, ostavljajući vojnika da leži na mini, dok se kamera iz gornjeg rakursa lagano podiže iznad rova.
Otišli ste u noć, u bolji mirnodopski život, samo par godina nakon rata, nadajući se boljoj budućnosti, onoj koju su garantovala tri kilograma svjetlucave zlatne statue, kao potvrda da smo se za nju, usprkos svemu, izborili. Međutim, ta budućnost nikada nije stigla. Mi na toj mini, nažalost, ležimo nekoliko decenija.
Možda smo malčice zadrijemali i probudili se u najgorem košmaru, u pandemijskom apokaliptičnom filmu, na ničijoj zemlji, nad kojom lešinare političari. Umjesto snova, ostvarili su se nepotizmi, kriminal, zataškavanja ubistava djece, raspad pravosuđa i zdravstva te konstantno trovanje nacionalizmima u medijskom prostoru.
Ta buka agresivnih glasova dopire do nas, često nas ostavljajući u poziciji u kojoj imamo osjećaj kako živimo na kraju svijeta, u koji ni vakcine ne dolaze. Ukoliko se dovoljno nagnemo preko neke provalije, možda možemo ugledati ona tri slona i kornjaču na izdisaju, koji drže komad ničije zemlje.
Uspoređujemo se s Ruandom, kao u sceni u kojoj vojnik na prvoj liniji fronta, do vrata uronjen u rov u kojem iščekuje sljedeću kišu granata, čita novine i zabrinuto zaključuje kako se događa sra**** u nekoj dalekoj afričkoj državi, gdje nikada nismo bili i koju po svoj prilici ne bismo znali ni pokazati prstom na karti.
