Čestitka iz Kanade: Sretan ti rođendan, lijepa moja domovino!

 Lažu te, lijepa moja, kada ti sada kažu da su bili “izmanipulirani”, “zaslijepljeni”, “natjerani” da te vole. Lažu te oni, kao što danas lažu da nisi njihova.

Ne znam više ni kako da te zovem, domovino...

Bosno? Ili Bosno i Hercegovino, kako te nazvaše na rođenju?

A onda pomislim, da te ta tvoja “sestrica Hercegovina”, kako je to divno nazva Pejaković Josip, možda i neće?

I hoće ona da bude negdje drugdje, a ne sa tobom. Hoće da bude sama. I džabe ti priče, i lekcije ljubavi i historije, kad te ona, tvoja sestra rođena neće.

Pričaju ljudi da hoće da razdvoje “dvije sestrice”, od rođenja zajedno. A ti se, zemljo moja, ne daš i kažeš: “Mi smo rođene od iste majke, u istom danu i u istom satu, kako ćemo jedna bez druge?!”

Pitaš li se, jedina, kako da slaviš jedinstvena, kada te svugdje u tebi, svi ne slave isto?

Nisi njihova, kažu! Kao da nisi i njih izrodila iz sebe. Nisi, ponavljaju oni. Znam da ti je teško, zemljo razdijeljena i napaćena, svojatana i negirana, i svakakva, ali ne i njihova!

Svi te hoće, ali samo tebe rastrgnutu. Dio po dio od tebe, hoće da uzmu oni. Da tebe osakate, a sebe prošire, do nekih granica koje niko ne zna i niko ne razumije.

I ti si zbunjena, znam i osjećam to, jer ne znaš više odakle će doći neki novi udari na tvoj život, koji si svima TI podarila. I pitaš samu sebe: gdje su sada oni dani kada su te svi slavili i voljeli do nebesa? Oni dani kada su svi tvoji različiti, a ne podijeljeni, živjeli zajedno. Dani, kada su bili svi isti, al' više nisu i neće da budu isti!

A nekada davno, jako davno, u doba kojih se niko više “ne sjeća”, zvali smo jedni druge imenima ljubavi i poštovanja. U davno doba kada je najveći izraz ljubavi bio kada nazoveš nekoga: zemljače, jarane, komšijo, prijatelju, susjede.

Lažu te, lijepa moja, kada ti sada kažu da su bili “izmanipulirani”, “zaslijepljeni”, “natjerani” da te vole. Lažu te oni, kao što danas lažu da nisi njihova.

A čija si onda TI? Ničija?

Da li to hoće da kažu i dokažu da žive u ničijoj zemlji? Niko ih ne stvori. Niko ih ne sagradi. Kao da je sve to “s neba palo”.

Recite mi, molim vas, svi vi učeni, kako da zovem, kako da slavim, kako da volim tu zemlju kojoj ni imena pravog ne znam?

Otvorite se nebesa da nestanem, kad sam sve ovo doživio po stare dane.   

Piše: Jahiel Jaša Kamhi