Bosna i Hercegovina, prognana zemlja, a duša nikad jeftinija!
Ovo je uvod o državi BiH, zemlji prognanoj od njenog vlastitog naroda, destruktivne politike i velikih sila koje se jednostavno prepucavaju preko tog nesretnog prostora.
(NE)SIGURNOST
To dobro podrazumijeva da prosječan Evropljanin ima sve što mu je potrebno za normalan i dobar život. Evropljani se ne moraju plašiti bolesti, nezaposlenosti, oluja, gromova i iznenadnih situacija. Oni su zaštićeni državom, redom, zakonom, osiguranjima i sistemom koji obuhvata sve životne segmente plasirajući ga u svjetski vrh država napretka i blagostanja.
Govorimo o sistemima u kojima postoji jedna fina i uhu ugodna riječ: sigurnost. Zar sigurnost nije ključna riječ kojoj težimo i za koju se borimo našim ličnim razvojem, poslom, relacijama? Želimo biti sigurni i osjećati da iza nas stoji neko i nešto.
U stanju sigurnosti gotovo i da ne razmišljaš o nesigurnosti koja ti preko noći može promijeniti život i od finog, komfornog života napraviti život nesrećnika i beskućnika. Najbolji primjer su ratovi. Napisani su tomovi knjiga, ispričane milijarde ličnih priča ali uzalud, pomoći nema. Rat i dalje postoji kao opcija kojom se rješavaju politički i drugi problemi.
Ovo je uvod o državi Bosni i Hercegovini, prognanoj zemlji.
Prognanoj od njenog vlastitog naroda, destruktivne politike i velikih sila koje se jednostavno prepucavaju preko tog nesretnog prostora. To je država bez osnovnih državnih prava, to je rasporena, pocijepana, podijeljena i iskasapljena država.
To je država bez prava na svoj jezik, koji se neprestano mrcvari jezičkim nokautima. Bosanski jezik živi u govoru i pisanoj riječi cjelokupnog teritorija, ali se neumoljivo briše, preoblikuje i iskrivljuje u drugim varijantama koje se upravo tu na tom prostoru jalove i vještački žive na administrativnim aparatima. Naziv države diktira i formira naziv jezika, ali ne tu u državi koja je izložena sistematskom, neuračunjivom i neumornom progonu.
Država prognana od vlastitog naroda koji ne misli svojom glavom i prihvata neprihvatljive političke opcije vezujući se za vanjske države, koje doživljava kao svoje vlastite. Ovo bi mogli objasniti i djeci u školi. Djeco, zamislite da vaši roditelji ne brinu o vama već brinu o tuđoj djeci, zamislite da vaši roditelji žele da sruše vaš dom gradeći dom nepoznate djece koju zbog ludila smatraju svojom. Zamislite da jedan domaćin brine o nepoznatom domaćinstvu a svoje ne samo da zanemaruje već ga i ruši. Došli smo do još jedne ključne riječi: domaćinstvo.
Uzmimo državu Švedsku u kojoj su izvršene reforme kada je Per Albin Hansson napravio program za razvoj švedske države, koju je nazvao Folkhemmet tj. Narodni dom, država kao domaćinstvo i dom naroda. Nije tu Švedska neki poseban izuzetak jer je to princip evropskog i svjetskog standarda države i naroda, u kojem je država u funkciji naroda.
U toj velikoj, lijepoj i dobroj kući svaki građanin se osjeća sigurno i dobro. Ta velika kuća ga čuva i udomljuje, brine kada je bolestan, star, kada se povrijedi itd.
U tom velikom domaćinstvu djeca se uče od prvih riječi i koraka da je to njihovo zajedničko dobro koje moraju čuvati kao i vlastitu kuću. Vrlo jednostavno, razumno i prihvatljivo svakom zdravom čeljadetu na ovoj lijepoj planeti.
KRIŽ STRADANJA
Država Bosna i Hercegovina je prognana od svog vlastitog političkog aparata kojeg su formirale ratne okolnosti, a pečat udarile velike sile. U tom aparatu nema filtera i miješa se čistoća i prljavština, zlo i dobro. Ono se toliko miješa da ga je nemoguće više rastaviti na sastavne komponente i očistiti od svega što ga parališe i onemogućava.
Taj nefiltrirani miks stvara plodno i izvrsno tlo za lično bogaćenje bogatih, korupciju korumpiranih, nelojalnost nelojalnih i sve što bi do sada urušilo i srušilo svaku drugu državu. Ali ne i Bosnu i Hercegovinu. Nju drži narod na leđima i nosi je kao vlastiti križ ličnog i kolektivnog stradanja koje prihvata robovski pokorno i ponizno, neuko i nerazumno kao sudbinsko određenje, kao dio sebe.
To je narod bez političke samosvijesti i građanskog kuraža, ali briljantan u mahalanju i svakodnevnom razglabanju političke situacije u kojoj će precizno i analitično prozivati krivce za vrzino kolo, ali neće odustati od direktne i indirektne podrške takvoj politici.
Sam narod je svjedok i saučesnik da je jezička terminologija doživjela kurvanjsku renesansu pa je krađa postala snalaženje, prljava rabota i crna lova transakcije, propala preduzeća tranzicije, perfidne političke igre bez granica postale su program mjera spašavanja, a destabilizacija zemlje pomoć vanjskog faktora.
Dobra je to i bogata zemlja kad može da ima, da hrani, i da čuva bogati administrativni aparat u kojem se fino i komforno živi.
To je država naroda koji nikako da postane punoljetan i da se osamostali, da počne misliti vlastitom glavom i donositi vlastite odluke. Roditelj je roditelj, otac i majka tvoja, koji su te izrodili i othranili, a jednog dana kada osjetiš da si spreman za samostalan život kažeš, hvala oče, hvala majko ali ja bih ovako.
Možda i pogriješiš ali pokažeš da si punoljetan i da moraš uzeti svoj vlastiti život u svoje ruke. Taj film u državi Bosni ne možeš vidjeti. I svi su krivi osim onog koji je trebao dokazati da je došlo doba da se kaže jedno veliko NE. Ne mržnji, ne fašizmu, ne kriminalu, ne korupciji, ne podjelama...
Što se tiče političkog vrha koji je napunio tri decenije, tu nema ništa netransparentno. Znamo da ima silikon transparenti tj. providni, ali su to jezikoslovci uvrstili u kurvanjsku jezičku renesansu pojam transparentnosti tj. providnost. Što se tiče tridecenijskog političkog vrha on je skroz transparentan. Otvoren i providan. Nema šta kriti od nepunoljetnog naroda. Transparentni moraju donositi odluke neovisno od netransparentnih. Nije ni bitno. To je jedan unikatan model koji će se sigurno izučavati na prestižnim univerzitetima. Na kojima kad diplomiraš vrijedi ti diploma i kad budeš u drugoj dimenziji. Red, zakon i ekspeditivnost.
Tu je i dijaspora. Tek nju niko ništa ne pita. Ne ferma je niko ni za šta. Ali se njena transparentnost kontroliše u godišnjim transakcijama. Nema veze što se radi o milion i po ljudi, to više nikoga nije briga. Mogu doći, proći, trošiti koliko hoće, kupovati, samo da ne unose vanjske ideje i modele jer to ometa ustaljenu kolotečinu.
Kako ekonomija tako i umjetničko stvaralaštvo koje je unaprijed klasirano kao de mode, tj. ne ispunjava lokalne standarde. Nema veze ako je svjetsko ako nije naše, domaće. Kratko rečeno, doživljaj dijaspore je doživljaj stranog tijela. Osjećaj nečeg što ne pripada bosanskohercegovačkom biću. Ima pokušaja za promjene nabolje, ali su nedovoljni i nedorečeni. Kratko rečeno slučaj za razmatranje.
Što se tiče vjere i vjernika i tu je renesansa. Svi su se vratili svojim religijama, ali ne i Bogu. Tu nema bogobojaznosti kod velikog dijela naroda. Sve što je bila ljepota porodice i intima pojedinca postao je transparentni ritual. Neka zna cijeli svijet ako smo postili, da nas vide u kafićima kako se iftarimo, kako farbamo jaja i slavimo Uskrse i Bajrame u ljubavi i miru, a istovremeno bi mogli zaraditi basnaslovno bogatstvo na mržnji kojom je kontaminiran cijeli prostor i od jedne lijepe zemlje napravljeno bure baruta.
NEPONULJETNA MASA
Svaki normalan um se pita šta je sa tim narodom koji kad ga drugi ne kolonizira, ne okupira i ne zarobi, onda sam sebi štetu nanosi jer nema političke samosvijesti i građanskog kuraža da uzme svoju sudbinu u svoje ruke. Narod koji mirno posmatra kako mu odlaze obrazovani kadrovi, koji se nikada vratiti neće kao što se nije vratilo ni milion i po izbjeglih lica koja su druge države dobile kao neprocjenjivi kapital u ljudstvu, znanju i produktivnosti.
Kada se veliki talijanski kompozitor Giuseppe Verdi razbolio njegovi sugrađani su po ulici posuli sijeno da mu ne smeta topot konjskih kopita, toliko su voljeli i poštovali svog velikana. U našim lijepim i oku ugodnim vrletima bi dobro ismijali taj gest, jer pojam veličine gotovo da i ne postoji. Postoji samo nepunoljetna masa koja ne da nikom preda se jer ko si ti da budeš bolji, veći, pametniji i talentovaniji. I zato imamo kržljavo bosanstvo, narod koji zovu religijskim imenom a on to prihvata kao normalu, a ne zna da je to poziv na hajku i istrebljenje.
Zato je država Bosna i Hercegovina protjerana država sa proganjanim jezikom koji bode uši konstitutivnim elementima jer narod šuti i strpljivo nosi istorijsku bol, patnju, krv i suze svih predaka koji su ubijeni jer su u očima paklene zlikovačke politike žigosani kao drugačiji. Šuti i trpi Bosno i Hercegovino, dok jednog dana ne osvaneš prekrivena drugim narodom i drugim jezicima kineskim, filipinski, urdu, paštu, arapskim, njemačkim, engleskim. Biće kako je zapisano.
