Koji je razlog!? Zašto nas je sve manje u domovini Bosni i Hercegovini
Izdaleka se nekada bolje vidi šta se u toj napaćenoj Bosni dešava.
Zabrinjavajući je to podatak na koji se mnogi ne osvrću. Kao da ih ne interesuje to što nam ljudi odlaze sa bosanskohercegovačkih prostora.
"Bosna i Hercegovina svake godine ostane bez jednog manjeg grada, ostane bez preko 30.000 svojih građana. Pad nataliteta i odlazak mladih ljudi glavni su razlog loše demografske slike u BiH"
Odlaze i broj naših u zemlji se smanjuje, ali ne samo zbog ekonomskih ili demografskih razloga već i zbog političara i njihovih politika. Zbog političara koji su bili na vlasti od 1995. pa do sada, a koji su nas do sadašnjeg stanja u zemlji i doveli. Nakon izbora 2022. i sadašnje novoizabrane koalicije, takozvane "osmorke", situacija se sve više komplikuje. I dok se svi mi nadmećemo ko će bolje da opiše sadašnju situaciju u domovini - ljudi odlaze.
Ko god može pokušat će da ode, i u većini slučajeva će u tome i uspjeti.
Nama ostalima ostaje da pišemo i komentarišemo, ali to neće promijeniti ni broj odlazaka iz zemlje ni sadašnju neizvjesnu situaciju u zemlji.
I zato hoću da kažem nešto o tome i o mojoj želji da još uvijek o domovini pišem. Puno dilema imam jer ne znam da li je vrijedno truda to moje pisanje o domovini. Sve me manje ljudi razumije i sve više moram objašnjavati šta sam želio reći.
Sve moje dileme i sva pitanja koja dobih od mnogih od vas, postavih u formi dijaloga između Vas i mene.
Još uvijek pišeš o svojima u domovini?
- Pišem jer ništa drugo ne mogu uraditi već pomoći nekim novčanim prilogom ili ovim mojim pisanjem, pitajući se da li to ikoga više interesuje. Znam i sam da samo naši u domovini mogu sve promijeniti, kada budu spremni da to urade, a nikako mi van bh. prostora.
Vjeruješ li da im tvoji prilozi pomažu?
- Ne znam da li im to pomaže, ali znam da mnogo toga mora ostati zapisano. Da ovi koji dolaze iza nas, u našoj Bosni, znaju kako se to živjelo u vremenima u kojima mi danas živimo. Da se pamti kako nam je svima bilo, u ovim teškim vremenima kada se ruše temelji opstanka jedne suverene države.
Zbog koga pišeš?
- Već rekoh, ne samo zbog sebe već i zbog nekih budućih vremena. Da ljudi koje to bude interesovalo mogu naći pisanu riječ nekog ko je bio opsjednut ljubavlju za domovinom, dobrim ljudima i nekim sretnim vremenima. Nekoga koga se ticalo ono što se tamo dešava jer neke "naše" to više ne interesuje. Teško je za prihvatiti, ali surovo tačno, kažem vam.
Misliš li da će tvoje poruke pomoći da se nešto u domovini promijeni?
- Nisam siguran da će prijašnji zapisi velikana pisane riječi, a pogotovo ne ovi moji, mijenjati i promijeniti svijet, ali će sigurno pomoći da se taj svijet bolje razumije jer je o tom vremenu pisao neko ko je tada živio i imao puno želje da sve to zapiše, pišući iz srca, bez mržnje prema bilo kome ili bilo čemu. I takvi kao ja i mnogi drugi sada gube entuzijazam. Vidimo da su nacionalizmi toliko jaki, toliko uništavajući, da se dovodi u pitanje koliko je moguće ovako dalje.
Je li narod kriv?
- I jest i nije!
Kriv je jer dugo trpi a ništa ne mijenja. Narod trpi i zbunjen je svim događajima. Nema u tom narodu na vidiku, bar za sada, pravog lidera, harizmatične ličnosti, poštene i hrabre osobe koja će zaustaviti ovo srljanje u propast. Možete reći da je sve rečeno samo filozofiranje, ali ja vam kažem da nije. Izdaleka se nekada bolje vidi šta se u toj napaćenoj Bosni dešava.
A onda opet kažem - nije moj narod kriv.
Sav moj dobri narod Bosne nije kriv što ima sve one koji mu sudbinu današnju skrojiše. Jer, da je po zaslugama i dobroti naroda, narod cijele Bosne i Hercegovine bi imao najbolju vlast na svijetu - to i zaslužuje! Ali nema jer su nacionalisti udruženi i potpomažu jedni druge, ne misleći o narodu koji ih je izabrao već samo o svojim interesima.
Pretjeruješ li, bar malo?
- Ne, ne pretjerujem. Oni koji znaju čitati moje zapise osjetit će šta sam želio reći. Oni drugi koji to ne mogu osjetiti, imat će drugačije mišljenje; bit će to mišljenje protiv mišljenja i ništa više.
A narod će i dalje trpjeti kao što nacionalističke interese trpi već tri decenije.
Da li ti je teško što te mnogi ne mogu razumjeti i ne smatraju tvoje pisanje vrijednim truda?
- Teško mi je to prihvatiti, priznajem. Ali znam da mi je dovoljno i ono malo ljudi koji će me razumjeti i reći mi to. Vraški je važno reći svakom da ih volimo i cijenimo jer nas to spaja, vezuje u neke čvrste veze. Ne mogu očekivati da me svi razumiju i vole. Bilo bi to suviše za očekivati.
Da li ti kažu da je vrijedno, bar za njih, to što pišeš?
- Da, neki mi kažu i ja sam im na tome zahvalan. To mi daje volju da pišem i u rana jutra dok mnogi još spavaju, i u kasne večeri kada mnogi sanjaju.
Šta si po zanimanju u ovom tvom dobu: novinar, saradnik portala, zapisivač dešavanja?
- Nisam ništa od toga. Ja sam samo svoj koji je imao svoju profesiju, a ovo je moj hobi. Ja ne znam kako drugi doživljavaju ove moje zapise. Neka oni kažu ako žele.
Da li si optimista u vezi sa događajima u domovini Bosni i Hercegovini?
- Ja sam nostalgičar: za domovinom, izgubljenim prijateljima, prošlim vremenima, za nečim što je bilo vrijedno živjeti. Znam da se prošla vremena ne vraćaju, kao ni prošle ljubavi.
Znam da je meni bilo lijepo dok sam u domovini rastao i živio i zato o prošlim vremenima pišem. Ne ljutim se što me neki ne razumiju i pogrešno shvataju moje poruke. Ljutim se samo što se ništa ne mijenja nabolje. A kako će se mijenati nabolje kada je nacionalizam od dolaska na vlast širio svoje zlo. Postavlja se samo pitanje, kako to zlo zaustaviti?
A onda kada saznajem za neka dešavanja, komentare, izjave i intervjue koji dolaze iz domovine... eh, onda sam danima pesimista. Kada sjednem da pišem ja sam optimista jer generalno vjerujem da niko od nas ne želi ratove, borbu, mržnju. Svi ljudi žele mir, ljubav i lijep život.
Neki to zovu idealista, romantičar, zanesenjak...
- Znam, ali možemo li to nazvati empatijom? Ništa neću i ne mogu promijeniti šutnjom ili pisanjem. Meni je najvažnije da ne razočaram sebe. Da budem iskren prema sebi, a onda ću biti iskren i prema onima koji će čitati i razumjeti moje priloge.
Kako bi želio da se ljudi sjećaju tvog stvaranja, ako se neko bude sjećao?
- U pitanju je i odgovor: "Ako se neko bude sjećao".
Mi se mnogo puta sjećamo nekih finih ljudi u našim životima. Ljudi koji su bili samo ljudi, dobri, pošteni i vjerni nekom svom životu. I nisu oni bili ni pisci, ni novinari, ni poznati sportisti, ni neki koji su svijet zadužili. Ali ti i takvi ostavili su traga u našim životima. I to je bitno. Da nisu živjeli uzalud.
Šta želiš reći za kraj ove priče?
- Sve što sam želio reći ja sam već rekao u pričama iz mog života i ponešto, malo, i u ovom razgovoru. Dovoljno za sve one koji znaju čitati šta sam želio poručiti.
