U FOKUSU:

Pismo sestri Bosanki iz daleka..

 Sjećaš li se kada sam prije deset godina identifikovala brata? Sigurno znaš, ma ti si uvijek tu negdje. Bosanka - majka, supruga, sestra, kćerka...

Draga moja, evo dani postaju sve duži, topliji, i miris ljeta cvijetom lipe topi prašinu gradsku. A ti, kao i ja, ne osjetiš puno od toga zarobljena svakodnevnim poslovima. Šta bi mi bez rada? Obaveze ublaže bljedilo na licu i sjetu u oku. Jer, draga moja, nije za nas sva ova ljepota kada bolne uspomene budi.

Nešto mislim, ma samo da prođu ove tužne godišnjice što nulom završavaju. 30 godina od pokolja, od pada, od paljevine... A onda se opet zapitam, draga moja, pa i kada prođu - šta onda? Za nas dvije se ništa ne mijenja. Mi našu tugu nosimo dalje.

Sjećaš li se kada sam prije deset godina identifikovala brata? Sigurno znaš, ma ti si uvijek tu negdje. Bosanka - majka, supruga, sestra, kćerka...

Rekoše mi da su našli tri kosti. U bunaru, u Erdutu. Erdut? Prvi put tada sam čula za to mjesto. Kamo sreće da nikada ne čuh za njega. U Hrvatskoj. Otkud tamo? Rekoše mi da su ga vodili kao živi zid u borbama Srba i Hrvata. Pred njima kompjuter. Pročitaše mi ljudi. Rastumačiše.

A ja 20 godina čekah da se on vrati. Znam da je izbjegao i stigao do Beograda. Tu ga zvorničke uhode uhapsiše i u logor. I ja opet čekah da se vrati, a sve vrijeme slutnje me slamaše, crnom bojom po mojoj duši prskaše. Klonem. Pa opet ustanem.

23 godine je imao. Vaspitavale ga i baka i nena. Baka šarala jaja, a nena pravila baklavu. Vidim ga u pletenim pantalonama (baka je voljela ručne radove). Nena ga vodi za ruku, a ime mu Mujo. Odemo mi (on i ja) u poslastičarnicu "Lovac". Kupimo po pet kugli sladoleda. On volio od jagode i limuna. Poslije mu obrišem usta da ga pčela ne ujede. Jednom ga je bocnula za jezik kada je jeo krišku namazanu marmeladom. Za ruku ga vodim. Velika sestra, starija skoro pet godina. 

A ja čekah da dođe. Mislila sam doći će on, iznenada. Dovest će mi jato ili makar dvoje dječice. Zagrlit će tetku (nikada to ne postadoh) ručicama i osmijeh mi darivati.

A on ne dođe. Sjećaś li se sestro moja, kada stajah pored njega. U krugu stajaše poznati i manje znani ljudi. On umotan u zelene ćefine kao pravi mejt. Eto, ovo ti pišem a ne drhti mi ruka. Samo suze kapaju na ekran i prijete da pređu u jecaje. A ne smijem to sebi dozvoliti. Znaš da sam na poslu i moja tuga mora biti sakrivena u mojoj duši. Jer ona je samo moja. A boli me to sestro, boli do vriska, do krika. Zašto? Zašto on? Kao jagnje je bio, pitom. Sportista, odbojkaš. Rastao u mješovitom braku. Zvao se Mujo. Pogrešno ime u zlom vaktu.

Pa sestro moja, reci mi kakvo je to vrijeme kada se ljudi ubijaju zbog imena?

Kakva je to zemlja, ta naša Bosna?

Zar je mržnja jača od razuma? 

Ukopasmo ga. Drugovi i rođaci ga spustiše u mezar. U Memićima. Danas 10 godina.

Tu su i moj otac i nena. Baka je umrla prije rata. Bolje je tako.

U ime moga brata, njegovog pogleda nježnog iz maslinastih očiju, ja vas molim: molim vas, dođite razumu, pameti. Pružite ruku jedni drugima. Ja nikada neću zaboraviti te kosti što ličiše na mejta pravoga... Ali, mogu krenuti ponovo. Ustajem i pružam ruku. Neka Tarik, Faruk, Benjamin, Dario, Milan ... neka žive u miru jedni pored drugih.

Ponekad se pitam, šta je to Bosna? Tamni Vilajet ili bašča ruža mirisnih? Pa tako važna ni jedna druga zemlja nije - i Rusija bi, i Evropska Unija bi, a i Amerika. Samo mi ne znamo šta imamo. Šejtanska posla.

Autorica teksta je Minka Ćemalović. Rođena je 1964. godine u Loznici. Odrasla je i obrazovala se u Zvorniku. Od 1992. godine živi i radi u Austriji, a trenutno je u Beču.